Blog

Oto, Rifat & Sabaha

selvedin avdić

Oto Cipra u Zenicu je stigao iz Plzena 1913. godine. U željezarskoj elektrani dobio je posao šefa knjigovodstva. Iako je to tada bio jedan od najuglednijih poslova u Zenici, napustio je kancelariju čim su nacisti ušli u grad i ponudio se da im bude prevodilac. Njegov radni kolega iz Željezare, elektromehaničar Oto Oleovnik, postao je povjerenik Gestapoa za Zenicu. Rado je koristio imenjakove usluge. Cipra je najčešće prevodio tokom ispitivanja uhapšenih pripadnika pokreta otpora. Jedan od njih, Meho Ismić, znao je njemački i čuo da Cipra tokom prevođenja mijenja iskaze uhapšenika i dodaje optužujuće rečenice. Zbog njegovih izmjena, gestapovci su produžavali mučenja ili se odlučivali za smrtne kazne.

Sabaha Čolaković bila je jedina članica ilegalnog pokreta otpora u Zenici koja je uspjela izbjeći sve izdaje i hapšenja. Ustaški, njemački i četnički agenti nekoliko puta pokušavali su je uhapsiti, organizirali su zasjede, pretresali čitava naselja, pratili i ispitivali njene rođake i prijatelje, ubacivali dvostruke agente, slali lažne poruke, ali sve bez uspjeha. Bila je jako oprezna, uvijek je sama dolazila na sastanke, nenajavljeno se pojavljivala u kućama aktivista, sama raznosila i preuzimala prikupljeni materijal. Nikada sastanke nije unaprijed zakazivala, niti je primala poruke na ranije dogovorenom mjestu. Pokrivena zarom, Sabaha je po Zenici skupljala lijekove za partizane, raznosila poštu, dijelila naređenja i pokušavala ponovo formirati Zenički partizanski odred koji je na početku rata razbijen četničkim pučem.

Njen brat Rifat bio je tehničar u Željezari. Sestra ga je povremeno uključivala u neke akcije. Ništa krupno, uglavnom je u fabričkoj štampariji preštampavao vijesti s ratišta, letke ili naređenja.

...

U januaru 1943. godine Gestapo je po ko zna koji put “provalio” ilegalnu mrežu. U naselju Tetovo uhapsili su 14 najaktivnijih ilegalaca, među njima i Rifata. Sabaha im je ponovo izmakla, pobjegla je kroz prozor i krila se po tavanima kuća.

Oto Cipra je prevodio tokom ispitivanja tetovskih komunista uhapšenika. Dodavao je i mijenjao iskaze, a Nijemci su danima mučili uhapšenike. Niko od njih nije priznao.

Izvedeni su na strijeljanje 24. januara. Nad iskopanom rakom, njemački oficir koji je komandirao streljačkim odredom, posljednji put je upitao Rifata da otkrije saradnike i pristalice partizana. Cipra je pitanje precizno preveo, a Rifat ništa nije odgovorio. Oficir je dao znak vojnicima i kada su se puške podigle, Čolaković je odjednom rekao da će sve priznati ukoliko ga poštede.

Cijelu noć Cipra je prevodio priznanje, a daktilografkinja kucala spisak “partizanskih saradnika i simpatizera”. Rifat je staloženo i precizno govorio, prijavljivao je ustaše, njihove agente, špijune i simpatizere – trgovce, ljekare, službenike, redom nedodirljive gradske “uglednike”. Nijemci su pomislili da će s ovim priznanjem konačno ugušiti svaki otpor u Zenici.

Nisu provjeravali Rifatove navode, iste večeri krenuli su u akciju, patrole su cijele noći privodile ustaše. Oni su se bunili, pozivali na ugled i uticajna imena, ali bez uspjeha. Kada je čuo za hapšenja, ustaški logornik protestirao je kod njemačkog komandanta, intervenirao je i stožernik iz Travnika, telefonirala je ustaška komanda iz Sarajeva, ali bez uspjeha. Nacisti nisu odustajali od plijena. Na kraju su ustaše proglasile uzbunu i pozvale sve simpatizere da se brane ukoliko nacisti pokušaju da ih uhapse.

sabaha_fotoGestapo je priznao grešku tek pred kraj dana. Pretučene ustaše odlobođene su iz zatvora, a Rifat Čolaković je strijeljan.

...

Mjesec dana poslije rijeka Bosna izbacila je kod Tetova izrešetano tijelo Ota Cipre.

Ubistvo je, čak i tokom skrivanja, organizirala Sabaha. Uspjela je kontaktirati Omera Porobića, bivšeg skojevca kojeg su ustaše u maju 1942. zbog antidržavnog djelovanja osudile na smrt. Kazna mu je, nakon intervencije uticajnog rođaka, preinačena na deset godina strogog zatvora. Omer je nakon par mjeseci pobjegao iz Kaznionice i priključio se četnicima. Pretpostavlja se da je tamo pronašao zaštitu od ustaša. S kokardom na kapi Omer je stražario na drvenom mostu u blizini četničke komande, gdje ga je pronašla Sabaha i ubijedila da ubije Cipru. Rekla mu je da folksdojčer noću zalazi u kafanu “Kod Cigića” na mezu i rakiju i da ga je tada najlakše ubiti.

Omer je likvidirao Cipru i tijelo bacio u rijeku. Rijeka Bosna leš je donijela u Tetovo.

...

Nijemci su raspisali nagradu od nekoliko hiljada zlatnih maraka za glavu Sabahe Čolaković. Njen otac Mustafa više nije imao povjerenja u druge ljude. Doveo je Sabahu kući, iskopao rov u kuhinji i pokrio ga kredencem. Tu je skrivao kćerku sve do njenog odlaska u partizane u decembru 1943. godine. Sabaha je preminula nakon oslobođenja zemlje.

Omer Porobić napustio je četnike u ljeto 1943. Poginuo je u borbi naredne godine.

...

O Otu, Sabahi, Rifatu i Omeru čitao sam u izvrsnoj knjizi Ćamila Kazazovića “Zenica u narodnoslobodilačkoj borbi” (Muzej grada Zenice, 1975). Uz još par škrtih izvora formirao sam ovaj tekst. Priču nisam mijenjao niti joj nešto dodavao, samo sam je dotjerao da bih je samom sebi učinio jasnijom. Sposobniji od mene mogao bi od nje napisati roman, jer nema čega ovdje nema – izdaja, zločina, ubistva, iskupljenja, herojstva, tragedije...

(S tekstom o Sabahi i Rifatu ispunjavam nedavno dato obećanje.)

...

Na kraju današnje priče pjevaće nam moja omiljena pjevačica partizanskih pjesama Nena Ivošević. Izvešće nam pjesmu “Konjuh planinom”. Molim za pažnju.

 

(zurnal.info)