Život

MAKSUMI SARAJEVA: Arzija Mahmutović kao Chuck Norris Godišnje za rad JU Djeca Sarajeva više novca izdvoje roditelji nego Ministarstvo obrazovanja i nauke KS-a. I pored toga, ministar Safet Kešo tvrdi kako nemaju pravo učestvovati u izboru novog direktora Ustanove

Dok joj Vijeće roditelja JU Djeca Sarajeva izglasava nepovjerenje a ministar Safet Kešo poručuje kako Vijeće ne može birati direktora te ustanove, direktorica Arzija Mahmutović, kao da to i nema mnogo veze sa njom, putuje, pa u protekloj sedmici nije bila dostupna za davanje informacija. Vijeće roditelja Javne ustanove „Djeca Sarajeva“ demantira izjavu ministra za obrazovanje u Vladi Kantona Sarajevo Safeta Keše iz koje proizilazi da to vijeće ne može birati direktora navedene ustanove, poručujući da, nasuprot Kešinoj tvrdnji, ono ravnopravno može učestvovati u izboru novog direktora i da to svakako namjerava učiniti:
Osim ako nadležno ministarstvo ne priznaje vladavinu prava, Vijeće roditelja ima namjeru ne samo da ravnopravno učestvuje u izboru novog direktora već će bez obzira na to ko bude izabran i kojoj političkoj opciji bude pripadao, pomno pratiti sve aspekte poslovanja i upravljanja Javne ustanove. Zakonom su propisana dva člana Upravnog odbora iz Vijeća roditelja, a nadležnost Upravnog odbora je između ostalog izbor direktora Javne ustanove.

U prilog tvrdnji kako Vijeće roditelja ima pravo na izbor novog direktora govori i činjenica da godišnje za rad JU Djeca Sarajeva više novca izdvoje roditelji nego Ministarstvo obrazovanja i nauke KS-a.

Naime, od skoro šest i po miliona KM, koliko je iznosio prihod JU Djeca Sarajeva u 2009., više od tri miliona KM (tri miliona i skoro 200 hiljada) odnosi se na naplatu od roditelja, oko 150.000 na naplatu kraćih specijalizovanih kurseva, dakle, opet od roditelja, dok je iz budžeta rad institucije subvencioniran sa dva miliona KM. U isto vrijeme se za ishranu djece, nabavku materijala i održavanje zgrada izdvaja oko 600.000 KM.

S obzirom da je u budžetu Ministarstva za ovu godinu za rad JU Djeca Sarajeva izdvojeno dva miliona i stotinu hiljada KM, i ove godine će roditelji uplatiti veći dio novca potreban za rad.

U budžetu Kantona Sarajevo za 2010. godinu za rad JU Djeca Sarajeva izdvojeno je dva miliona i 100.000 KM, što je prikazano pod stavkom Predškolsko obrazovanje. Bez ijedne detaljnije stavke, javnosti je potpuno uskraćeno pravo na informaciju o utrošku novca. U Ministarstvu kulture i obrazovanja to pravdaju činjenicom da JU Djeca Sarajeva još uvijek nije uvrštena u trezorski sistem poslovanja, već se sufinansiranje vrši putem granta, pa se u tom slučaju ne moraju prikazivati rashodi po pojedinačnim stavkama. O poslovanju ove institucije u 2010. godini imat ćemo pravo znati tek sredinom naredne godine, kada Ustanova pošalje izvještaj Ministarstvu pa ono održi sjednicu.

Tako će se i izvještaj o poslovanju u protekloj godini biti razmatran na sjednici sredinom ove godine.


Finansijski plan JU Djeca Sarajeva za 2009. godinu

Prihodi

Sufinansiranje iz budžeta: 2.000.000 KM

Subvencioniranje djece u vrtićima (Ministarstvo za rad i socijalnu politiku): 234.000 KM

Naplata od roditelja: 3.169.054 KM

Kraći specijalizovani programi (engleski jezik, ples, zimovanje djece): 150.500 KM

Zakupnine (izdavanje objekata): 382.351KM

Donacije-grantovi: 102.000 KM

Ostali prihodi: 104.500 KM

Kapitalni primici: 300.743 KM

Ukupno prihodi: 6.443.148 KM


Rashodi

Bruto plate: 3.720.000 KM

Naknade troškova zaposlenih (topli obrok, prevoz, otpreminine u penziju, pomoć u slučaju smrti ili bolesti): 1.186.700 KM

Režijski troškovi 593.410 KM

Materijalni troškovi (hrana za djecu, didaktički materijal, materijal za čišćenje, kancelarijski materijal, materijal za održavanje zgrada i opreme, ugovorene usluge, osiguranje) 639.295 KM

Kapitalni izdaci: 303.743 KM

Ukupno rashodi: 6.443.148 KM


Podsjećanja radi, direktorici Ustanove Arziji Mahmutović mandat je istekao krajem januara. Nakon dvomjesečnog tehničkog mandata razriješena je te funkcije i imenovana za v.d. direktoricu ustanove, do izbora novog direktora. Konkurs za izbor novog direktora raspisan je početkom aprila.


EMIR KUSTURICA: Moj dolazak u Sarajevo uopšte nije sporan

Intervju koji smo vam pripremili je prvi razgovor koji je gigantski reditelj Emir Kusturica dao za neki federalni internet medij

Kako je i red, na samom početku da se prigodno pohvalimo. Intervju koji slijedi je prvi razgovor koji je gigantski reditelj Emir Kusturica dao za neki federalni internet medij. Ne moramo vam posebno pominjati koliko smo ushićeni zbog te činjenice. Posebno smo osupnuti činjenicom da je tokom čitavog razgovora ovaj osjetljivi umjetnik uspio obuzdati svoj vatreni temperament pa nas nije vrijeđao, psovao, ne daj bože udario, niti posegnuo za našim kasetama (koje doduše nismo ni imali). Bilo je par duhovitih opaski, nevinih bockanja tipa “đe vam je sad Alija”, “kaće mi Ibrišimović vratit stan”, “kako vam se stvarno zove ona režiserka” i slično, ali to je taj neuništivi sarajevski humor koji je u Kusturici opstao bez obzira na godine izbivanja. Kako već kaže ona narodna, možeš čovjeka istjerat iz Sarajeva, al ne možeš Sarajevo iz čovjeka - da iskoristimo priliku pa da se i mi prigodno našalimo.

Boravak u pitoresknom Drvengradu bio je izuzetno ugodan. U društvu dobroćudnih rendžera činilo nam se kao da smo se vratili u djetinjstvo, u korice stripa, među vukove s Ontarija, gdje naš domaćin igra ulogu Komandanta Marka koji čvrstom, ali i mekom rukom smiruje proteste pobunjenih brđana s Mećavnika. Sigurni smo da se ta topla, domaćinska atmosfera može osjetiti i u razgovoru koji slijedi. Kusturica nam je dobrodušno dozvolio da mu postavimo sva pitanja koja želimo. Naravno, poštovali smo njegov opravdan uvjet da pitanja ne smiju narušavati tradicionalnu pristojnost koja se godinama na ovim planinama gaji između domaćina i gosta.

Koliko je Sarajevo zadržalo obilježja multietničkog grada?
- Kako može multietnički grad da bude nešto gdje je ostalo onih nekoliko dimljenih Srba, staraca i starica, gdje muslimani glume da žive u multietničkom gradu. Znate kako se najbolje pogrebno preduzeće preziva? Kad-tad! Tako je i taj multietnički grad jedna kad-tad ideja. (Glas Srpske 2010.)

Vaši stavovi, okrenutost pravoslavlju i opredjeljenje da živite u Srbiji izazivaju gnjev u Sarajevu. Smeta li Vam to?
- Ma baš me briga za Sarajevo. Čovjek ide tamo gdje ga vole i koga on voli. Kad te ne vole, ne ideš tamo da te ne bi neko pljunuo, pogodio kamenom zato što drugačije misliš. Zanimljivo je to iz više razloga. Kad u Njujorku čovjek koji je bio protestant postane budista, a isti je čovjek ovi su svi srećni jer je nekog Boga našao, a ovdje je to sporno: "Dobar je on, pametan, ali što će mu to pravoslavlje". Mislim da je tu sporna tačka. To govori o njima, a ne o meni. Ja nemam potrebu ni da ih vidim niti imam bilo kakvu potrebu da se mjerim time. Izuzev prijatelja koje viđam svakako. (Glas Srpske 2010.)

REPUBLIKA SRPSKA JE ZNAČAJNA POBJEDA

Kako doživljavate Republiku Srpsku?
- Doživljavam je kao jednu vrlo značajnu pobjedu. Prvi put je to u stvari s ove strane Drine, jedna autonomija koju Srbi imaju. U tom razlazu stare Jugoslavije, gdje je BiH predstavljala malu Jugoslaviju, vrlo je teško vjerovati da se u skladu može živjeti i raditi onako kako je bilo. Toliko je zapravo ideja da se ima Republika Srpska ideja da budemo građani, ali da ne zaboravimo ko smo. Ova druga ideja je da zaboravimo ko smo, ali da ne budemo Srbi. Utoliko to je ta tekovina vrlo značajna i ona mora da opstane. Inače, tih milion i tristo-četiristo hiljada ljudi izgubiće identitet vrlo brzo i lako. (Glas Srpske 2010.)

Oni su, dakle, razumeli da je vaš boravak u Beogradu podrška Miloševiću?

- Ja sam vjerovao da Milošević može da sačuva Jugoslaviju, a on nije mogao da sačuva ni Knin. To je sve što ja o tom čovjeku mogu da vam kažem i sve što treba da zabeležite. (Nin, 1997)

Kako ste primili Sidranov odgovor na vaš tekst štampan u NIN-u?

- Moram reci da sam bio vrlo zbunjen redakcijskom nesmotrenošću. Objavili ste odgovor na jeziku koji ne razumijem. Ubuduće, mislim, kad štampate tekstove iz stranih zemalja treba da ih prevedete. (Nin, 1997)

Da prevedemo Abdulaha Sidrana sa " bosanskog " na srpski?

- Ja njegov jezik više ne razumijem. (Nin, 1997)

A razumete li Marka Vešovića?

- Vešović je prikriveni četnik i to će iz njega kad-tad izbiti. Nisam razumio ono sto piše, ali sam vidio po fotografiji da mnogo puši. Dakle da je prepušio. (Nin, 1997)

Sada iz vas progovara filozofičnost i blagost koja upućuje na zaključak da vi, možda, i nećete završiti svoje polemike sa Sidranom, sa Mirkom Kovačem...

- U istoriji ne postoje kondicionali, ne možemo da se pitamo šta bi bilo kad bi bilo. Tako ti je kako ti je. Kod ljudi su kondicionali primjenjivi. Kod Mirka Kovača nisu. Moramo priznati da taj čovjek nije Tomas Man. Pravi Tomas Man je pobjegao u Ameriku, a ovaj, umisljeni, preselio se iz Srbije u Hrvatsku, u komšiluk novih ustaša. Od dva nacizma on je izabrao slađi. Ženin! (Nin, 1997)

Bregović je nedavno rekao da bi voleo da počiva u Sarajevu.

- Njemu treba, naravno, izaći ususret... (...) Razumijem tu težnju, da se vratiš mrtav u Sarajevo, ali ja tu želju nemam. Posebno ne tako lukavo da im se udvaram na tanku žicu smrti. (Nin, 1997)

Nije valjda ni vreme za razmišljanje o smrti.

- Šta ja znam! Moj dolazak u Sarajevo uopšte nije sporan. Ja živim u iluziji, održavam kontakte sa nekim ljudima tamo. Svi moji prijatelji iz djetinjstva, ostali su moji prijatelji. Znaju da iz mene ne izbija nikakvo zlo, da im ne želim zlo. Znaju da sam politički krivac. Ako išta postoji zbog čega treba da odgovaram, to je verbalni delikt. (Nin, 1997)

MOCART JE POČEO RAT

Uvek mi se činilo da pri objašnjavanju početka rata u Bosni nekako izmiče jedan od mogućih razloga...

- Pričali su mi da je u Sarajevu usred one tenzije dolazećeg rata u Skerlićevoj ulici neko od neke strašne napetosti iznio gramofon na prozor i pustio Mocarta. Znaš kad oni puštaju Mocarta – nikad! Eto, rat je počeo tako što je jednog dana jedan čovjek iznio gramofon i pustio Mocarta – to je značilo da je sve otišlo u pizdu materinu. (Vreme, 2004)

Kako se donosi ta vrsta sudbinskih odluka (život u Beogradu)?

- Kod mene se motivi uvek ispostavljaju sa malim kašnjenjem. U ovom slučaju, najpre sam uradio nešto nošen intuicijom i potrebom da negdje pripadam. Prirodna inteligencija dio je moje ličnosti, ali u meni postoji i nešto evoluciono neusavršeno. Nemam tu vrstu discipline i odgovornosti koja je potrebna za život na Zapadu.

Beograd je nešto čemu pripadam, ako ne po ličnoj karti a onda po ideji da je moje mjesto tamo gdje su nastajali romani Miloša Crnjanskog, Meše Selimovića, Ive Andrića, gdje su poeziju pisali Vasko Popa i Matija Bećković. Oni su gravitaciona sila mog kretanja. (Vreme, 2001)

Koliko vi sami proizvodite te sukobe?

- Ja imam onaj crnogorski sindrom da ne idem u kafane jer ne mogu da izdržim poglede koji mi ne odgovoraju, ali osim prenaglašene osjetljivosti ima tu još nečega. Razvijao sam se u dvije različite sredine. Beograd je bio gravitaciona, emocionalna sila, a Sarajevo sredina gdje sam fizički odrastao. I uspeo sam da proizvedem sukobe i tamo i ovdje, mada sam uvijek imao šansu da postanem neprikosnoveni heroj. U Sarajevu da sam podržao Aliju Izetbegovića i ideju u koju nisam vjerovao, a koja se na kraju pokazala kao neostvariva. Ako se republika pretvori u protektorat, postavlja se pitanje da li je to moglo da se izbjegne. Sigurno da je moglo, ali nije, i ja ne mogu da se hvalim da sam to anticipirao. Bio mi je dovoljan jedan susret. Kad mi je Alija Izetbegović na jednom sastanku, jer sam mu vjerovatno trebao kao jedan od poznatijih Bosanaca, rekao da je Ivo Andrić bio podvorničko kopile puno mržnje, pomislio sam, "ovo ne može biti moj predsjednik". Kad nemaš druge oslonce, onda podršku tražiš u Andriću. (Vreme, 2001)

Da li je to bila neka prećutna vrsta podrške Miloševićevoj politici?

- Nije, mada je kod mene postojala neutralnost ili neverovanje da je Milošević babaroga u onoj mjeri u kojoj su Slovenci i Hrvati to znali od početka. To su možda odmah vidjeli i pojedini intelektualci koji se ni za šta ne vezuju emocionalno, već uvijek imaju distancu prema svemu. Na kraju, sa tom distancom i umru. Ja nisam taj tip. Milošević je u početku bio dio produženog vremena stare Jugoslavije, jer njega možemo posmatrati kao ishod parole "i posle Tita Tito". On je pokušao da se ponaša kao Tito, samo što više nije bilo hladnog rata niti podjeljenosti u svijetu sa kojom bi on mogao da igra igru koju je zamislio.

Bio sam stavljen u tešku poziciju: mogao sam da biram između toga da postanem nacionalni heroj u sredini gdje sam rođen, ili da budem omražen kod jednog dijela svijeta koji je želio da čuje od mene ključnu rečenicu da je Milošević fašista i gad, a koju ja nisam izgovorio. (Vreme, 2001)

Niste hteli da kažete da je Milošević fašista zato što to niste mislili?

- Nisam želio da govorim o redu veličina u kojima njega stavljamo na prvo mjesto, a Tuđmana i Izetbegovića amnestiramo od krivice zato što su počinili manje zla. Mislim da njihova uloga nije ista, ali da Milošević, Tuđman i Izetbegović moraju da uđu u istu zonu krivice. To se, kao što vidimo, sada i dešava. Mislio sam da je Jugoslavija trebalo da dobije nekog Srbina za predsjednika, i to je moj istorijski idealizam zbog koga pristajem da stradam. (...) S jedne strane, Miloševića sam video kao čovjeka koji lošim sredstvima, ishitreno, ljuto i nediplomatski pokušava nešto da uradi, ali s druge strane stoji činjenica da brza tranzicija bivših socijalističkih zemalja služi da ljudi u njima prestanu da budu vlasnici bilo čega. (Vreme, 2001)

MILOŠEVIĆEVA TELEVIZIJA ILI HITLEROV IBM

Da li ste imali bilo kakvih moralnih dilema oko angažovanja RTS-a tokom snimanja Undergrounda, s obzirom na ulogu koju je ta kuća imala u ratu?

- Ne shvatam zašto bi bio problem malo učešće RTS-a, par rasklimatanih kombija i scenografija, kad je ta kuća u prvom dijelu rata pružala usluge svim mogućim svjetskim stanicama. Ako bih se moralno određivao prema takvim stvarima, onda ne bih mogao da uđem ni u jedan američki bioskop pošto je Amerika udomila šezdeset posto preživjelih nacista i gestapovaca koji su poslije Drugog svjetskog rata dobili pasoše i postali dio njihovog sigurnosnog sistema, niti bih mogao da kupim neki proizvod u svijetu zbog pokolja koji su zemlje koje ih proizvode činile u ime humanih principa.

Ako živiš jednom nogom u svojoj zemlji a drugom na Zapadu, onda je nemoguće mjeriti moral provincijalnim kriterijumima. Da li radiš za Miloševićevu televiziju ili za IBM koji je sarađivao s Hitlerom? Pisac može da zadrži distancu prema svemu, ali ako si odlučio da radiš filmove, moraš da gajiš određenu vrstu kooperativnosti jer su potrebne dozvole za snimanje i sve ono što film, kao teška djelatnost, podrazumeva. (Vreme, 2001)

Zbog čega ste se uopšte sretali s političarima? Bili ste u gostima kod raznihod Miloševića do Košutnice.

- Bio sam previše efikasan i efektan sa svojim filmovima da bi me političari zaobišli. Nekako me je eho nagrada i uspjeha koje sam postizao stavljao u rang raznih sportskih pobjednika koji su se vraćali sa trofejima. Po prirodi stvari, i kod mnogih većih naroda takvi se sreću s ljudima iz političkog miljea. (Vreme, 2001)

Vidite li problem što naša prozapadna elita vrlo često i ne prihvata suštinu zapadnih vrednosti?
- Moj problem i sa Zapadom i sa Srbijom je što me svaki put kad stižem sa Zapada u Srbiju postavljaju u veštačku dilemu. Da li da postanem istomišljenik Harolda Pintera i Biljane Srbljanović. Na Zapadu se naviknem da živim sa istinom koju izgovara Harold Pinter koji na mesto ratnih zločinaca prvo stavi Tonija Blera i Džordža Buša, prateći ideju da ova dvojica generišu svetsku volju i da im tako pripada takva optužba, a Biljana Srbljanović nas podučava kako su zločinci, zapravo, uglavnom Srbi. (Nin, 2007)

Kako se osećate kada čujete licitiranja o vašem identitetu?
- Kad bih tražio svoje estetski uzore, lako bih našao u Žiki Pavloviću i Saši Petroviću, čak i u Makavejevu, čije političke stavove prezirem. Dakle, ja nalazim sebe u kulturnom krugu tih ljudi, a oni su ipak neki Srbi, bilo da su to oduvek bili ili su odlučili da uđu u tu zajednicu jer su je osećali kao svoju. Ovo je takva kultura da gde god pružiš ruku naiđeš na nekog velikog pisca. To je sasvim dovoljno za kulturni identitet. (Nin, 2007)

Nije politički korektno – ali javnost se dugo bavi vašim krštenjem, prelaskom u pravoslavlje...
- Da bi prešao s jedne religije u drugu morao bih da pripadam ovoj prvoj, a kako sam ja prethodno bio čovek bez religijskih predznaka nema govora o bilo kakvoj religijskoj konverziji. Na praškoj Akademiji lepih umetnosti dve godine sam izučavao Stari zavet i to Pismo mi je bilo bliže nego što je Kuran bio bliži bilo kojoj od mojih nena. Prvo, mislim da je tu presudno što sam Stari zavet čitao na srpskom jeziku, a moji preci su morali da čitaju na arapskom i najčešće nisu znali šta izgovaraju. (Nin, 2007)

Koji su motivi za krštenje...
- Došao sam do pedesete godine života i sada već svako pitanje vezano za život uključuje i razmišljanje o smrti. Kada odem želim da mojim potomcima ostavim jasnu predstavu o identitetu i da ne završim kao onaj Andrićev junak iz Travničke hronike koji je podviknuo na neke Turke kada su hteli da linčuju nekog čoveka. On je rekao: ne dirajte čoveka a ovi skloni linču su ga upitali ko si ti, a on im je odgovorio ja sam veći musliman od svih vas. To je bio neki doktor Latin iz Rima koji je lečio konzule u Travniku. Hteo je da spase od sigurne smrti ovog što su ga vodili na linč. Kad je umro sahranili su ga na muslimanskom groblju. Pitali se neki ljudi posle kako katolika sahraniste na muslimanskom groblju, a ovi odgovorili pa sam je rekao da je musliman. (Nin, 2007)

MILOŠEVIĆ JE BIO DUHOVIT I BISTAR ČOVJEK

Pomenuli ste Miloševića. Kako bi danas opisali njegovu ulogu u tom velikom balkanskom filmu? - Inače je bio vrlo duhovit čovek, vrlo bistar, ali kao da nije shvatao da je politika igra tajni, igra u kojoj je glupo govoriti iskreno, jer političari po vokaciji ne govore ono što misle. Zamisli kad bi političari govorili ovako kao ja. Ili bi ih ubila neka obaveštajna služba, ili bi neka korporacija uzela na sebe da ih ušutka. A on je nekako suviše govorio o stvarima o kojima se ne priča otvoreno, a ćutao o stvarima o kojima je morao da govori. I imao je tu ideju da se ne pojavljuje, da pošalje druge. (Nin, 2007)

Kako ste se osećali kad ste čuli da je umro u Hagu?
- Žao mi je bilo. Meni je bilo na neki način i Tuđmana žao. U Francuskoj imaju one ginjole. On je već počeo da mi liči na one likove iz lutkarskog pozorišta, a ne na realnu pojavu. Dosta je komično izgledao, ali mi ga je bilo žao. Mene užasno zanima koje to obaveštajne službe stvaraju lidere. Kao što i danas ne znam ko u Beogradu tačno stoji iza koga. Znam za neke. Ja mislim da je opstanak Bosne i Hercegovine bio nemoguć pod rukovodstvom Alije Izetbegovića. Da je bio Fikret Abdić, ja mislim da bi Bosna opstala bez rata, on bi našao načina da ne zarati sa Srbima, da ne zarati sa Hrvatima. (Nin, 2007)

Kako ste doživeli Aliju Izetbegovića?
- Aliju sam upoznao u stanu njegovog sina. Bio je vrlo blag, veoma naklonjen meni, izuzetno učtiv, ali sam shvatio da ne može da bude moj predsednik jer me je pitao, kad je čuo da se spremam da snimam Na Drini ćupriju, šta će ti taj, to je podvoričko kopile, ono je puno mržnje. Ja sam rekao: ne verujem baš da je puno mržnje. To je izgovarao u trenutku kad smo izlazili, kad smo obuvali cipele koje smo prethodno skinuli. Onda sam shvatio da ne može da bude moj predsednik neko ko za Andrićevo Pismo iz 1920. kaže da je puno mržnje, a upravo se u tu ukazuje na to koliko mnogo mržnje ima kod nas. To je kao kad u Srbiji neko kaže – ovaj nas stvarno predstavlja kao Cigane jer snimam takve filmove. (Nin, 2007)

Čvrsto sam uvjeren da u Sarajevu čitaoci svih vaših intervjua još uvijek traže rečenicu koja najavljuje vaš dolazak u Sarajevo?

Neće je dobiti. Šta bi oni bez ovakvog disidenta? Ne mogu ja njihovo dostojanstvo do kraja da porazim. Ako im je zapad već to učinio, ja ne želim da nastavljam. U svakom pogledu to je jedan stav koji traje već deset godina. Naše su ideje teško pomirljive i suviše suprotne. (Reporter, 2001.)

A šta vi mislite o Miloševicevoj ideji da sakupi sve Srbe u istu državu, je li to ideja o Velikoj Srbiji? - Mnoge stvari se tovare na Miloševićeva leđa. Pazite, ja ne pravim od njega žrtvu. Ali ono što se dogodilo jeste rezultat sticaja prirodnih elemenata. Ja nisam nikakav politički ekspert, samo kazujem svoje mišljenje. Ja nisam Miloševićev čovek, on mi nikada ništa nije dao, ja nisam korumpiran, ja ne pripadam njegovom sistemu. Ali ostajem pri mojoj verziji istorije i spreman sam da podnesem posledice. (Figaro)

Ali vi ne osuđujete Miloševića? - Vi ste Francuzi, vi ste posmatrači, vi ne osećate događaje kao ja na svojoj kozi. Vama je lako, ja vam zavidim. Vaš govor je jednostavan, vi imenujete napadača i napadnute. Ali ja ne mogu da se služim vašim rečnikom. Niko, naravno, ne može opravdati ono sto su Srbi učinili u Bosni. To je gro plan, kao u nekom filmu. Ali ovaj film je suvise bučan da bi mogao da se uhvati i zadnji plan, pozadina, to jest istoriju. Da stvarno mislim da je on Hitler, ja bih vam to rekao. (Figaro)


SEDAM SITNICA

O ETNIČKOM ČIŠĆENJU
Slovenija je uvijek provodila najstrašnije etničko čišćenje. Uvijek je imala etnički čistu državu i najmanje problema. (Globus, 12 marta 1993.)

O NAJVEĆEM ZLOČINCU
1989. godine sam mislio, a i danas mislim isto tako, da je najveći zločinac koji je ikad živio u Jugoslaviji bio Josip Broz Tito. Na njegovom smetljištu su se pojavili svi, i ni jedan nije postigao ništa dobro. (Globus, 12 marta 1993.)

O RODU
Veći sam Turčin i musliman od Alije Izetbegovića (Globus, 12 marta 1993.)

O JAČIM I SLABIJIM

Nikako ne mogu razumjeti kako to da su se Muslimani u ovom ratu opredjelili za stranu koja je slabija : kako lijepo kaze Dučić – rat je borba između jačih i slabijih. Očigledno je da su slabo procijenili, jer su morali savezništvo sklopiti sa pobjedničkom stranom. A to su bosanski Srbi. (Borba, augusta 1993.)

O SARAJEVU

Ali, taj grad danas nije slobodan, pod protektoratom je. Ajde da sve to stavimo po strani i na kraju boravka u kafani podvučemo crtu i vidimo ko je šta imao. Šta je na računu: nikad bjednije nisu živjeli, nikad im teže nije bilo i teško da će se to u budućnosti moći pravdati činjenicom da je Radovan Karadžić ratni zlikovac. (Ekstra magazin, 2003)

O POEZIJI

Stih „Ko ne voli Dabić Rašu, popušio karu našu“ zaista je otpevan. Ali, mi na svakom koncertu otpevamo poneki prostački stih kao što je „Ko ne voli Abdić Fiću, osuo se po glaviću“ ili „Ko ne voli Bahtić Fiću šetao mi po glaviću“. Ovi iz Jutarnjeg lista odlučili su da primete samo taj jedan stih.(Javno.com, 2008.)

O RUSIMA I SRBIMA:

- Problem našeg zajedničkog stradanja je upravo jedan zbir istorijskih okolnosti, u kojima ste vi Rusi bili zapravo od Napoleona do Hitlera. Vaša prostranstva i vaša energija bile su ciljna grupa svih tih osvajanja. A stradanje naroda je u tome bila velika istorijska enigma - da li je ovaj narod morao da toliko strada ili nije? Ali on jeste stradao. Isto tako je i u Srbiji. Srbija je u dva rata izgubila skoro dve trećine svog sposobnog stanovništva. Znači, postoji jedna istorijska okolnost koja nas neizbežno vuče u tu tragediju. To kao da je sudbinsko pitanje, kao da nije pitanje naše odluke, da li mi to želimo ili ne želimo. Mi smo, recimo, u vreme Drugog svetskog rata upali u jednu klopku, u kojoj su naše pravdoljublje i naš istorijski zanos iskoristili Englezi. Mi smo izašli na ulicu da protestujemo protiv Hitlera jer je Čerčil dao zadatak da se u svim centrima u Evropi prave veliki neredi, koji bi remetili Hitlerov plan. Pa smo mi 27. marta zapravo pod dirigentskom palicom Engleske obaveštajne službe izašli na ulicu da protestujemo protiv Hitlera, pa su nas onda bombardovali. I to ne bi bilo problem. Svako malo nas bombarduju. Bombardovali su nas na početku rata, bombardovali su nas saveznici 1944. godine, bombardovali su nas 1999, bombarduju nas neprestano. (Glas Rusije, 2010)

 

 

(zurnal.info)

REHABILITACIJA ŠEJTANOVOG ŠEGRTA: Return To Džennet U Bosni i Hercegovini su u toku radovi na sanaciji puta za povratak “Velikog režisera”. Kako bismo se priključili ovoj istorijskoj akciji odlučili smo da doniramo malo u japiji, s obzirom da su nam ruke trenutno zauzete. Neka to bude naš skromni prilog toleranciji i boljem razumijevanju

 

Emir Nemanja Veliki Režiser Kusturica

Sarajevska elita je ćutala kada je jedan od najtalentovanijih muslimanskih književnika neki Ibrišimović upao u moj stan i sve mi opljačkao, a sve u odbrani od četnika” izjavio je u jednom od intervjua NIN-u Nemanja Kusturica. A onda se Nemanja sjetio da se nekada zvao Emir i ista ta “elita” je potrčala u Goražde, na istorijsko pomirenje “velikog režisera i njegovog sudbonosnog scenariste”.

Zaboravili su sve gadosti koje je ovaj, kako ga je Andrej Nikolaidis nazvao - Đavolov šegrt, sipao godinama iz zavjetrine Miloševićevih sinekura. Dvije decenije pjuvanja po Sarajevu i tragediji koju je ovaj grad preživio tokom agresije Nemanjinog poslodavca na Bosnu i Hercegovinu, sada su postale “neistine i konstrukcije”, kako to navodi dnevno glasilo SBBiH u najavi “prvog intervjua za jedan printani medij iz Sarajeva”, tačnije razgovora glavne urednice tog “printanog medija” sa “velikim režiserom”. Iako još nismo imali tu priliku i čast da pročitamo ovaj prvi intervju “velikog režisera” za “jedan printani medij iz Sarajeva”, što je u stvari eufemizam za “jedne muslimanske novine”, već u samoj najavi se vidi kako šejtanov šegrt dobija priliku da nas posipa pepelom i uči kako treba da se ponašamo u civiliziranom svijetu, čiji je on valjda predstavnik?! Pa tako, ukoliko “Sarajevo hoće da napravi nešto od sebe” tu je Emir Kusturica, nekadašnji Nemanja, da nas pouči.

Abdulah Sudbonosni SidranIma tu vjerovatno sijaset poučnih savjeta kako se uljuditi i prilagoditi (šta bi reis na ovo rekao), prije nego nas “veliki režiser” počasti svojim trijumfalnim povratkom na mjesto zločina, pardon u grad iz kojeg je protjeran u elitiziranoj akciji “odbrane od četnika”.

Mogli bismo sada pisati kilometarske tekstove u kojima bi navodili gadosti velikog Nemanje alias Emira Kusturice. Satima možemo razglabati i premjeravati dimenzije morala “elite” koja je dobila zadatak da pripremi teren za trijumfalni povratak Kusturice, samo još da se skonta kojeg od njih - “velikog režisera”, Emira ili Nemanje. I sve to ne bi bilo dovoljno da opiše močvaru u kojoj smo se zaglavili proteklih dvadesetak godina. Zbog toga smo odlučili da vam ponudimo dovoljno materijala kako biste sami donijeli zaključak. U skladu s tim, pozivamo sud javnosti da evidentira sljedeći video materijal sa koncerta Kusturičinog The No Smoking Orchestra u Oslu i tekst, koji je “veliki režiser” napisao za beogradski NIN zadnjeg dana 1996.godine.

Enjoy Bosnia!

 

 

 

Nemanja (Emir) Kusturica

ABDULAH SIDRAN. TRAGEDIJA PROVINCIJSKOG GIGANTA

Tisuću devetsto četrdeset osme jedan lik iz literature je stradao zbog ljubavi. Rekao je: " Više volim rusko govno nego američku tortu. " Bio je to Vlado Petrović i zbog toga je iz Sarajeva deportiran na Goli otok. Da je to rekao danas, ubili bi ga odmah. Zato što se to na bosanskom jeziku kaže: " Više volim američko govno nego rusku tortu", i u to malo ko sumnja. Čak i ruski pisci prepisuju svoja djela na engleski, iako ima još onih koji tvrdoglavo pišu na maternjem jeziku.

Abdulah Sidran će morati pisati sve iz početka. Ne samo zbog toga što on više ne piše jezikom na kojem je Vlado Petrović rekao spornu rečenicu. Ponašao se kao sporedni likovi iz njegove literature. Kada su ga pitali, u jeku pokolja sarajevskih Srba pod ravnateljstvom muzičara Cace, zašto ne pomogne svom prijatelju Stevanu Tontiću, on je rekao: "Treba da kopa rovove, što se ne izjasni, zašto šuti, znamo mi da je njemu srce na Palama."

Vlado Petrović, lik iz literature je hiljadu devetsto četrdeset osme stradao zbog onoga što je rekao. Život Stevana Tontića je visio o koncu u privatnom logoru sarajevskog muzičara zbog toga sto je šutio. Mogao je da strada kao i nekolike hiljade Srba koji su likvidirani pod ravnateljstvom ovog umjetnika. A teško je povjerovati da ovi, kao Sidran, nisu znali šta im rade muzičari kad ne sviraju. Svakome je bilo jasno da je Caco dobio prećutnu ulogu osvetnika za Muslimane poklane u Foči i Prijedoru. U vrijeme tih pokolja Sidran je igrao šah u prostorijama Ministarstva unutrašnjih poslova cjelovite, i od Ujedinjenih nacija priznate Bosne i Hercegovine.

Stevan je kopao rovove, s mukom se sjećao Sidranovih stihova " prijatelju moga života...bratu Stevanu... " kopnio i, na kraju, mršav, kost i koža, pobjegao iz Sarajeva uz pomoć Unprofora. Na Palama, gdje mu je, kako je Sidran tvrdio, bilo srce, umalo ga nisu linčovali zbog " veleizdaje srpskog naroda " . Takođe zbog toga što je šutio i nije doprinio pravednoj borbi srpskog naroda.

Danas na Stevanovom slučaju vidim da moja majka nije u pravu kada mi kaže: " Molim te šuti, ne petljaj se, isti si svoj otac. " Šutio ti, ne šutio - isto ti se piše. Oni znaju šta ti misliš. Nije to kao u vrijeme Vlade Petrovića kada se najebavalo zbog onoga što ti je na srcu. Danas nema milosti. Kriv si kada glasno ne izgovoriš ono što žele da čuju... Ako šutiš, ti si na neprijateljskoj strani. Ili još gore, ako nisi sa njima, ti si protiv njih.

Uvijek su ljudi stradali na Balkanu. Zbog ruskih govana i američke torte, uglavnom. Najviše su stradali kada im se činilo da stradaju zbog svojih govana. I u životu, i u literaturi.

Abdulah Sidran je stradao malo. Sedamdesetih godina je napisao priču " Otac je kuća koja se ruši " . Zbog rečenice " Više volim rusko govno nego američku tortu " , bio je spreman da strada. Nudio se vlastima da postane neprijatelj, ali je bio odbijen. Nije im odgovarao u toj ulozi.

U rijetkim trenucima hrabrosti, šunjao se Sidran po kafani " Park " gdje je stizao iz Sameka. U toj boemskoj birtiji je uzimao zalet i prikupljao hrabrost da se sa periferije ubaci u centar. Odluka Branka Mikulića da ne prihvati Sidrana kao neprijatelja, potekla je upravo iz kafane " Park " . Tu su često dangubili generali JNA. S nevjericom su mjerkali Sidrana i samo je jedan brkati konobar čuo njihov razgovor: " Ne dolazi u obzir, Milutine " , govorio je general svom kolegi generalu, " onaj mali ne može biti državni neprijatelj. Hoćeš da nam se svet smeje? "

Šef Centralnog komiteta bosanskih komunista je preko ovog brke konobara saznavao dosta važnih stvari. Za ovu, da Sidran ne moze biti državni neprijatelj, znao je prije nego što su generali poslali raport o Sidranovoj odbijenici u Beograd. Jednom je taj brko konobar javio u CK da je neki Sidranov kolega, u sred kafane " Park " , pitao zašto Tito farba kosu. Mikulić nije znao šta da se radi poslije tog incidenta, pa su tog pjesnika prebili u policijskoj stanici Logavina: " Piši pjesme, jebo ti majku svoju, a ne da nam vrijeđaš Titu! Jelde Hamo vako lijepa priroda, ko duša, a on nam pljuje maršala. " Policajci su naizmjenično mezili i tukli pijanog pjesnika.

Sidran je, nakon što ga nisu primili u službu neprijatelja, nastavio život provincijskog pjesnika. Lutao je od kafane do kafane, sve nesrećniji tražio je povećalo za svoj talenat. Kada bi preskočio jedan ponedjeljak da ne pije, osjećao se kao Titovi partizani koji pobjeđuju Šestu i Sedmu neprijateljsku ofanzivu zajedno. Zagledao je upitno prijatelje i poznanike, ali oni nisu mogli da mu u poslu povećala pomognu. Širio je oči dok je u ustima zadržavao votku. Prijatelji su ga shvatali, ali su nemoćno slijegali ramenima.

Krajem sedamdesetih sreo sam Sidrana u bifeu Televizije Sarajevo. Prepoznao sam isti pogled. Rekao mi je: " Ti nemoj da ideš kod nekog drugog da ti piše scenarije. Ja sam u tom poslu najbolji. " Imao je bradu kao jedan violinista na Gorici koga smo mi nazivali Gmaz... Iza te neprijatne maske, ipak, otkrio sam uzdrhtalog čovjeka. Pričao je događaje iz svog golubarnika na Vratniku. Jednog dana, neka seljančica je stigla u taj golubarnik. Kasnije su je silovali svi iz ulice. Tako je Sintor, razbojnik iz kraja, ovu nesrećnicu pripremio za italijansku strafu. Mladi Sidran se u tu žensku zaljubio i stvar se iskomplikovala. Rekao sam mu da je to jedna epizoda i da je film, kao kad se gradi kuća ili čitava zgrada, tu trebaju temelji, spratovi, hodnici, prozori, krovovi.

S mukom je ispisao prošireni sinopsis. Od te zanimljive priče napisao sam tehnički scenarij. Svaka riječ koju sam ja dodao na Sidranovih četrdesetak stranica za njega je bila uvreda. Posebno mu je smetalo uplitanje lika Oca, iz priče " Otac je kuća koja se ruši " . To ga je podsjećalo na neprijatnosti kroz koje je prolazio godinama. On je pravljenje filmova zamišljao kao olakšanje, a nikako kao produbljivanje problema. Kada je otkrio da sam u tekstu marksizmu suprotstavio hipnozu, bio je spreman da zaboravi filmsku karijeru. Pozvao me u svoj stan na prijateljsko ubjeđivanje. Tu su se zatekli pjesnici Marko Vešović i Ivan Kordić. To su oni sarajevski umjetnici koji su bili poznatiji po tome što mogu svako jutro osvanuti vezani za kravate, viseći na radijatorima u primaćoj sobi, nego po umjetničkim rezultatima. Ne zbog nasljedne sklonosti ka samoubistvu nego zbog toga što su i daktilografi po preduzećima pisali bolje od njih. Oni su mi naširoko objašnjavali zašto je ovo, što sam ja napisao, loše za film. Bili su toliko uvjerljivi da sam im skoro povjerovao. Jedino što nisam znao, zašto nisu sebi pomogli i napisali nešto po čemu bi bili upamćeni. Klimao sam glavom, odobravajuci primjedbe ovih tipova. Otišao sam i ništa ih nisam poslušao. Napravio sam " Dolly Bell " po vlastitoj mjeri.

Film " Dolly Bell " je sniman osamdesetih godina, poslije smrti Josipa Broza Tita. Rokeri su pjevali " Djevojke u ljetnjim haljinama volim " . Svuda se širilo zarazno osjećanje slobode. Goran Bregović je već imao iza sebe novotalasnu ploču. U želji da živi sto godina, napravio je pjesmu u kojoj je izrazavao gađenje prema stogodišnjacima. Pojava " Zabranjenog pušenja " i Elvisa Kurtovića bila je sasvim revolucionarna stvar. Ova popularna umjetnost je omogućila nasljednicima " Travničke hronike " i " Na Drini ćuprije " da se vide u njihovim djelima kao u ogledalu. Taksisti, mesari, ćevabdžije uživali su gledajući " Nadrealiste " .

Sidran je sve češće odlazio u kafanu " Park " . Prestao je da pije votku, bacio se na viski. U međuvremenu je postao filmski i televizijski pisac. Drama " Jegulje putuju u Saragasko more " emitovana je sa velikim neuspjehom. Mnogi tvrde da je njen režiser Slobodan Praljak, iz tih rediteljskih neuspjeha crpio svoje generalske ljutnje i, na kraju, u ratu, srušio stari most u Mostaru.

Za vrijeme snimanja "Dolly Bell " , Sidran se nije pojavljivao. Uvrijeđen što se " Dolly Bell " snimala samo po njegovoj ideji, a ne i po njegovom scenariju, uživio se u ulogu Betovena. Meni je u sarajevskom VEN-u poručio da sam samo Herbert fon Karajan. Nikako nije mogao da shvati razliku izmedju pjesničke impresije i scenarija. Negdje na sredini snimanja, nakon noći propijene kod Sameka, bauljao je Sidran Bistrikom tražeci filmsku ekipu " Dolly Bell " . Nabasao je na bistrički most i tamo ugledao filmsku kameru kako slika nekog čovjeka koji visi na mostu i nešto nerazumljivo urla. Čovjek je bio kostimiran u odjeću iz vremena Otomanske imperije, mlatarao rukama i galamio, a Sidran je pobjegao u kafanu " Park " ...

Prijateljima, zatečenim u kafani, već tada je pričao da sam ja u zlodjelima nadmašio Ajhmana... " Upropastio mi je autobiografiju " , tako je Sidran zvao " Dolly Bell " . Kada mu je neki televizijski rasvjetljivač, koji je u kafani " Park " razbijao mamurluk, rekao: " Nije, bolan, Avdo, to si ti vidio snimanje TV drame 'Ćilim', rezisera Ace Jevđevića " , on je samo odmahnuo glavom i dodao: " Ništa mi ne govorite, znam ja dobro ko je on. "

Sidran je pisao sve manje, a sve češće se povjeravao prijateljima. Šapatom im je saopštavao svoju najveću zivotnu istinu: " Ovo sto vidite " , govorio je on, upirući kaziprst prema sebi, " to nije sve Avdo. To vam je devedest devet posto strah i samo jedan posto Avdo Sidran. " Danas sam siguran da su u Sidranovoj blizini bili dječaci koji su se kasnije okupili oko časopisa " Vox " , lista muslimanske omladine, handžar orijentacije. Jer, na slučaju Sidranovog straha, niko nije tako predano odradio kao ovi mladi fasisti. Tek kasnije, kada je došao rat, taj strah je proradio po Andrićevom receptu. Veliki pisac je pisao o strahu koji je: " ...na ovim terenima bio zasejan kao usev, sa posebnim planom...; " a Sidran je sve više postajao maneken te Andrićeve ideje. Potiskujući strah o kome je sam govorio, on se uveliko udaljio od principa svojih junaka. Naučio je osnovnu lekciju iz titoizma; ne drži se principa, najebaćeš k'o Vlado Petrović. Već tada je preuzimao uloge sporednih likova iz svog literarnog djela. Nikako nije mogao da prihvati istinu kako ga Mikulić nije prihvatio za neprijatelja. Negdje pred Olimpijadu mu je sastavio pjesmicu htijući da, kad već nije zasnovao neprijateljstvo, postane njegov prijatelj. Kolega Vešović ga je pravdao, govoreći da je njegov život sa Šahbazom postao nemoguć. Iako razveden od nje, on je sa ovom gospođom živio i tada mu je, tvrdi Vešović, prekipilo. Želio je da od opštine dobije stan, i konacno, napusti ženu svoje mladosti.

Uprkos pjesmici posvećenoj Olimpijadi i Mikuliću, stan zbog kojeg je stvorio tu pjesničku minijaturu nije dobio. Mikulić nije htio da mu zaboravi rijeci Vlade Petrovića. Književni krugovi su u Sarajevu znali da je ova misao o govnima i torti uvezena negdje iz crnogorskih planina. Mnogi tvrde da je tu nesrećnu rečenicu posudio upravo od Marka Vešovića. Zato, danas, kada se pitam zašto mu je Vešović u ratu bio blizak a Tontić dalek, znam da se to veze za šekspirovsku dramu koju ova rečenica nosi. I njihovu zajedničku potrebu da se vezuju za govna i torte. Vešović je prije rata recitovao u Trebinju pred šest hiljada SDS-ovaca i uzbuđeno prepričavao da je na toj pozornici pronašao smisao zivota. Tontić je prema SDS-u osjećao prezir od početka. Vešović je, tek kada su Karadžic i Koljević zapucali sa brda vraćao knjige i pisao o njihovim brutalnostima, ljut što mu nisu na vrijeme namignuli da se iz Sarajeva skloni. Spirao je, od straha pred Sarajlijama, grijehe. Uvjeravao ih da mu je američka torta milija od očevog govna... Sidran je imao pored sebe predstavnika agresora koji misli kao žrtva. Stevanu nije bilo pomoći. Imao je laufera, šahista, pa je Stevana pijuna mogao da žrtvuje.

Sidran je vec osamdeset i četvrte bio spreman da se dileme oko ruskih govana i američke torte odrekne. Ili da rečenicu vrati Vešoviću, k'o vruć krompir. Znojio se noću i u snu govorio: " Je'bo me bog kud se ja bakćem s tuđim govnima, šta fali američkoj torti... " Nikako nije mogao da ubijedi kulturne komesare da to ne govori on, nego njegov junak. Oni su znali da onaj ko voli ruska govna više od američke torte, potkopava hladnoratovske ravnoteže čiji su Jugoslavija i Tito bili najbolji đaci. Stan mu nisu dali.

Ubrzo je na stranicama zagrebačkog " Oka " objavio pjesmicu o Titu, u kojoj se pohvalno izrazio o maršalu. U pjesmici se govori o Titu kome je, u nekoj afričkoj zemlji, na trpezi bio ponudjen vrabac. Posto je bio čovjek mekog srca Tito je odlucio da vrapca ne pojede. Zbog toga što su, kako kažu pjesnik i njegov junak Tito, vrapci ptičiji proleteri. Ni to nije pomoglo. Istina je, da je tek tada ušao u čitanke. Ali, jos uvijek je stanovao u dvosobnom stanu na Čengic-vili. U kući koja se od drugih razlikovala po tome sto je bila opkovana aluminijumom. I to mu je predstavljalo poseban problem. On je taj izolacioni materijal osjećao kao Šahbazin zagrljaj. Aluminijum je bio sibirski izum. Slučaj je htio da se u taj stan, na kraju, uselio upravo Marko Vešović i tu živio sve do početka rata. Tako je stvarni autor ideje o ruskim govnima i američkoj torti, stigao na pravo mjesto. U zagrljaj sibirskog aluminijuma.

Sve što Sidranu nije donijela književnost, ostvario je preko kinematografije. Kao saradnik na filmu " Otac na službenom putu " , dobio je stan od Opštine Centar. Finansijska situacija mu se stabilizovala, pa je i život sa Šahbazom postao podnošljiv. Postali smo komšije, stanovao je tik kraj mojih roditelja u Ulici Kate Govorušić.

Naši putevi se više nisu ukrstali. Ni umjetnički, niti ljudski. Napravio sam " Dom za vešanje " i otisnuo se u svijet. Iako sam ranije bio uvjeren da Sarajevo nikada neću napustiti. Nije mi odgovarao grad u kome sam za uvođenje telefona morao da zaradim Zlatnu palmu. Sidran je ostao u Sarajevu i već tada miješao malter za postolje gdje će jednoga dana postaviti njegovu bistu. Znao je da će postati nacionalni junak. Mozak mu je bio izbazdaren na onih nekoliko sarajevskih ulicica, a svaki izlet na pjesničke večeri u Bosanski Brod doživljavao je kao udar na svoj nervni sistem. Kada su ga pitali zašto ne pokuša u inostranstvu, on je ponosno govorio: " Ja nikada neću napustiti svoj rodni grad. " Ono, moj grad, izgovarao je tako ponosno da su se prijatelji, zatečeni za stolom, već tada osjećali kao izdajnici. Jedno od njegovih najuzbudljivijih putovanja bio je izlet u Veneciju, na festival gdje se prikazivao " Dolly Bell " . Ja sam tada bio u vojsci. Strah od Venecije i velikog svijeta savladavao je " vekijom romanjom " . Na kraju su pijanice amateri, filmski radnici, popadali, pa je ostao sam. Od italijanskog konobara htio da naruči led ali nije znao kako se to kaže. Prvo je mahao rukama, a ovaj ga nije razumio. Na kraju mu je rekao: " Prego, uno pikolo Grenland " i odlucio da vise nikada ne napusta Sarajevo.

Sidran nije volio naše filmove. U stvari, on ih je nakon prvih projekcija mrzio. Zbog toga sto se film ne piše, nego snima. Natmuren, odlazio je sa jagomirskih projekcija i nije htio da sa mnom razgovara. Tek kada su filmovi postali uspješni, on bi sa mnom progovorio. I ne samo to. Preuzimao je ideje u koje je sumnjao dok smo ispisivali scenarije. Jednom se razgacio pa je filozofski objašnjavao nekom novinaru kako je kao mali bio mjesečar, i da je sa uživanjem stvarao ovu nadrealnu karakteristiku junaka Dine iz filma " Otac na službenom putu " . Zaboravio je bio da smo se oko tog mjesečarenja noćima svađali u Dubrovniku. Nikako nije htio da pristane da se moje ideje ugrađuju u scenarij, a kada nije imao kud, onda ih je prodavao kao svoje. Uvijek mi je bilo jasno da bi se on našeg odnosa lako riješio da film nije unosna radnja. Film se mnogo bolje plaća od poezije, pa je on pišući scenarije zivio lagodnije od svojih kolega književnika.

Drugi filmovi za koje je Sidran pisao scenarije nisu mu donejeli veliku finansijsku dobit. Zbog toga i radi poštovanja prema Andriću htio je da radimo " Na Drini ćupriju " . Jedina nevolja - opet je morao da putuje. Svi putevi vode u Veneciju; tamo nas je čekao rimski advokat Draškovic, koji je spakovao desetine filmova. Na Sidranov račun on je uplatio dvadeset pet hiljada dolara predujma za rad na scenariju. Pare su Sidrana obradovale, ali je izgledao uplašeno.

Dok smo putovali iz Nove Gorice, on je skvrčen na zadnjem sedištu " folksvagenovog " kombija pričao o Sarajevu. Već nekolike godine bio sam u Americi i Francuskoj. Sidran je bio duhovit i neprestano se udarao petom desne u list lijeve noge i obrnuto. Priznao mi je da mu od alkohola natiću noge i da osjeća starost. Miris dolazeće tragedije u Jugoslaviji tumačio je kao militantni Jugosloven: bio je ponosan što je u Nišu rekao za Miloševića: " ...ako valja vama valja i nama " , još je dodao da ne shvata odakle tolika mržnja prema srpskom narodu. Rekao sam mu da se osjećam kao Vlado Petrović, lik iz njegove priče. Novinaru Milanu Mitiću sam rekao da nije red što Miloševića Slovenci nazivaju Musolinijem kad nisu sabrali šta je Tito uradio. " Bogami " , kažem ja njemu, " k'o da sam rek'o da više volim rusko govno nego američku tortu. " On se nije osvrtao na moje osjećanje, ali njemu nikada nije bilo pravo kada sam ja, čak i u šali, prisvajao bilo šta iz njegovog tanjušnog djela. Izgledalo je da mu nije bilo sve potaman u Sarajevu zbog blagonaklone izjave o Miloševiću. " Tu su neke nečiste radnje " , govorio je Sidran. " Što se mene tiče miliji su mi pravoslavni sto puta. U njih se popovi žene, prave djecu. Oni katolici, pravi pederi! Nego najebali smo dragi Emire, non-stop dobijam pisma iz istočne Bosne. Prijete mi da će biti belaj, ako budem radio scenarij za " Na Drini ćuprija " ! Ličio je na čovjeka spremnog da uradi sve samo da ne mora da vrati pare, koje mu je Drašković već uplatio. Toga se plašio više od đavola.

Učinilo mi se kako je iznenadna bliskost, koju je ostvario sa mnom, zasnovana na potrebi da mu, onako preplašenom, ponavljam: " Ma, daj Avdo, kakvo vraćanje para. " Ja sam prihvatao tu ulogu pa mu je to trenutno olakšavalo situaciju. " Zaboravio si ti kako je živjeti među primitivcima, moj Emire " . Jedina osoba koja mu je dozlogrdila više od istočnobosanskih Muslimana bila je njegova supruga Šahbaza. U povjerenju mi je rekao da se dala u šverc, i da on to kao pisac neće više tolerisati. " K'o biva radi na Akademiji za muzičku omladinu, ja tamo, kad ona u kancelariji nagurala farmerke, parfeme, svakojaku robu. " Sjetio sam se kako je mnogo godina ranije Ššahbaza odlučno odbila moju ponudu Sidranu da u " Dolly Bell " igra Cvikerša. Rekla je: " Da li si ti normalan; đe će književnik da glumi, ti, izgleda odlučio da ga poniziš? "

Ubrzo poslije susreta u Veneciji, gospodin Drašković je obolio i umro. Tako je i " Drina " propala, a Sidran je mogao da odahne: nije morao da vrati pare. Umjesto scenarija za Andrićevu " Na Drini ćupriju " , nekoliko godina kasnije, na kraju rata, sastavio je stih " cijela je Drina naša Meka i Medina " . Dugo se Sidran opirao rimi u poeziji. Sa prezirom je gledao na " rimljane " . Trebalo mu je da desetine hiljada Bošnjaka stradaju i da mu se ucini kako rima i nije bas tako primitivna. Bar ne onoliko koliko je mislio da je primitivna kada ju je upotrebljavao u nacionalne svrhe Rajko Nogo. Ja mislim da je stih o Drini kao Meki i Medini napisao onaj jedan posto Sidrana. Onih devedeset devet posto ostalo je neiskorišteno za nesuđeni scenarij za koji je primio novac i kupio vikendicu u Kiseljaku, Šahbazi " reno-4 " , čak je i mnoštvo dugova tim novcem podmirio.

Iz Venecije je Sidran otišao u Sarajevo, ja u Njujork. Odnio sam sa sobom ideju da polako postajem literarni junak Vlado Petrović. Iako rečenicu " Više volim rusko govno nego američku tortu " nikada ne bih izgovorio, znao sam da je Miloševićeva pojava izazivala tako ostre razlike. Po toj podjeli oni koji vole ruska govna su za Miloševića i Ruse a oni sto vole tortu oni su za Amerikance! Tako sam razumio onu Sidranovu podjelu između pravoslavnih popova i njihovih katoličkih kolega. Tek kasnije, kada sam se svađao sa sarajevskim borcima oko Tita i dokazivao da je prvo bio Tito pa onda Milošević, vuk je pojeo magarca. Posebno poslije intervjua u " Dugi " i " Mladosti " . Tamo sam na postavljeno pitanje ko ce pobijediti u sukobu između Miloševića i Šuvara, ja rekao Milošević. Tu više nije bilo dileme da ja postajem Vlado Petrović, lik iz Sidranove literature. Dakle, srbokomunista sa primjesama četnistva. Anonimni pisci su mojoj majci već tada slali pisma u kojima su je obavijestili da je četnička kučka i da je rodila četnika. Stvar se zaoštrila da je čak i Sidran predlagao da prespava u stanu mojih roditelja. Tipovi koji nikako nisu htjeli da čuju kako je Tito mrtav prijetili su paljevinama.

Početkom devedesetih u Sarajevu je bilo malo građana i svi su mogli da se strpaju u nekadasnji kafić " Pikolo " na Baš-čarsiji. Otvoren je Dom pisaca, a po kafanskim klozetima se nisu valjali samo pijanci koji povraćaju. Sve više je bilo heroinskih špriceva po podu. Spremali su se prvi slobodni izbori i svi su govorili - ne daj bože da pobijede nacionalne stranke, a mislili su nešto sasvim drugo. Zato su nacionalne stranke i pobijedile. Dugo poslije izbora, kada nekoga upitaš za koga si glasao, on bi odgovorio za Markovića. Jedino je jedan građevinski poduzetnik sa Romanije bio iskren. U piću je pričao svoju dramu oko glasanja. " Zatvorilo me " , veli on, " u onaj boks, gledam ona imena: vidim svi su kod Markovića, Kecmanović i Sidran na listi, ja uzmem olovku i krenem da zaokruzim reformiste, ali ruka ode sama na SDS, nije joj dalo srce. " Najgore su na tim izborima prošli upravo reformisti. Sidran je bio na listi i u trci za poslaničko mjesto. Porazio ga je neki mesar.

Poslije neuspjelih izbora Sidran je bio uplašen više nego povodom one šekspirovske dileme - pisati ili ne pisati " Drinu " , odnosno vratiti ili ne vratiti novac zbog pritisaka iz istočne Bosne. U ljeto nakon izbornog fijaska sjedili smo u bašti kafane " Šetalište " , Sidran, Zdravko Grebo i ja. Razgovarali smo o tome šta da radimo. Nismo našli rješenje. Strahovali smo od rata i Sidran je na kraju rekao: " Vi se jebite, a ja odoh kod Rasima. " Mislio je na liberalnu stranku nastalu od omladinske organizacije. Osjećao je rat koji dolazi i tražio bilo kakvo utočiste.

Prije velikih stradanja u životu, stradale su bronzane biste omiljenih pisaca: Branko Ćopić prvi među njima. To mi je bilo posebno žao pošto su " Magareće godine " moj prvi pročitani roman. Nesrećno je završio život taj Branko, bacio se sa Savskog mosta u Beogradu. Drugo ubistvo Branka Ćopića desilo se u Bosanskoj Krupi. Predstavnici SDA su polomili bistu Branka Ćopića i bacili je u kontejner. Tada je Sidran bdio u Domu pisaca i prvi put sam ga slušao kako mu se lome vidici. " Nije lijepo da se ruše kulturno-istorijski spomenici, ali da ja tebe pitam, dragi moj, zašto u Bosni nema više spomenika muslimanskih pisaca? " Ja mu nisam odgovorio. Učinio je to njegov drug Branko Čuak koji je takođe pio viski na rašun Vese Djorema. " Nema muslimanskih bista " , rekao je Čučak, " zato što je nestalo materijala, sve otišlo u gradnju džamija. " Te večeri smo pričali o svemu, najviše o otporu muslimanskih intelektualaca prema Domu pisaca. Tada smo već imali zajedničku avanturu svečanog otvaranja. Ja sam išamarao pjesnika Mahića koji je ometao ceremoniju otvaranja. Doajen sarajevskog novinarstva Senad Avdić je napisao da sam pjesniku izbio dva rebra. Te veceri kod Vese, Sidran je zažalio što smo nekoliko mjeseci ranije na otvaranje Doma pisaca pozvali Rajka Noga. " On je šovinista " , govorio je Sidran. Kao da je to izgovorio da bi opravdao svoj nacionalizam koji je u to vrijeme osjećao kao eritrofobiju. Zacrvenio se kada je o njemu pričao. Istina, kada sam mu rekao da su Noga tukli, previše tukli, on je zaplakao. Veso je stavio pred njega novu flašu viskija pa je stvar sa bivšim prijateljem zaboravljena. Pokazao mi je list " Javnost " koji je donosio slike lobanja djece i odraslih, iskopanih iz jame Pribilovci. " Vidiš li, moj Emire, šta oni rade, otkopavaju mrtve poslije pedeset godina. " Smetalo mu je što čak i njegov prijatelj Vešović sarađuje sa takvim listom.

Sidran i njegov strah trpjeli su pritisak sa dvije strane. U stvari, to je bila jedna strana, ali se samo činilo da su bile dvije. Pritiskalo ga je Udruženje književnika Bosne i Hercegovine, zbog Doma pisaca koji im je ličio na Francusku 7, i list muslimanske mladeži VOX. Na naslovnoj strani tog lista osvanuo je Ivo Andrić nabijen na nalivpero. To je bila opomena Sidranu da će slično da završi ako ne prestane da jede svinjetinu. Taj list je još prije izbora objavljivao kako će Srbi živjeti u Muslimaniji kao građani drugog reda. Duhovitost ovih mladića izazivala je osmijeh na licu predsjednika Izetbegovića. On se čak i slikao sa ovim brojem u reklamne svrhe.

Ovi mladići handžar orijentacije su me do kraja života zadužili. I mene i moju familiju. Proganjali su Sidrana i mene paralelno i, na kraju, Sidrana privolili da pređe na njihovu stranu. Mene nisu, zbog urođene slabosti karaktera. U stvari, nikako nisam povjerovao da oni žele građansko društvo i demokratiju o kojoj su svi govorili. Ostavio sam da im to povjeruje međunarodna zajednica. Kada je rat krenuo u Hrvatskoj već su se tu vrzmali osmatrači. To su oni ljudi u bijelim odijelima koji, gdje god su se pojavili, rat nije spriječen nego se upravo tu razbuktao.

Ubrzo nakon nabijanja na pero u VOX-u, Andrić je stradao i u Višegradu. Tamo je srušen spomenik našem nobelovcu. Kada sam pitao jednog druga što im smeta Andrić, on mi je odgovorio: " Ma pusti, ba, Murata Šabanovica, napio se, nema to veze " ; pred rat je u Sarajevu malo šta sa čim imalo veze. Tek kasnije, u ratu, sve je došlo u vezu sa svačim. Muslimani su stradali više nego ikada do tada a u Sarajevu su spaljivali Andrićeve knjige i oni kojima vatra nije trebala da se ogriju. Prije nego što su Andrićeva sabrana djela gorjela po ratnom Sarajevu, njegovo ime se vuklo po sarajevskim stanovima. Veliki pisac je bio kriv za sve. Čak je i moj susret sa predsjednikom Izetbegovićem prošao u znaku Andrića. Sreli smo se u stanu njegovog sina i vodili po svemu nezanimljiv razgovor. Mislio je da je Milošević pod uticajem Dobrice Ćosića pa je htio da ih povezem. Na kraju su se našli u " Holidej-inu " i mnogo prije etničkih čišćenja u Bosni dogovorili o stvaranju čistih teritorija. Muslimani i Srbi bi se, po njima dvojici, mirno preseljavali ako bi se Jugoslavija raspala. Kasnije se to i desilo, ali nije bilo mirno.

Razgovor sa Izetbegovićem se vrtio oko straha od rata i mržnje koja do rata dovodi. Ja sam rekao da je taj strah i mržnju najbolje opisao Andrić. Nije mu bilo drago da to čuje ali nije to pokazivao. Tek na hodniku kada smo, odlazeći, obuvali cipele, on me upitao: " Je li, bogati, ti ono hoćeš da snimaš 'Na Drini ćupriju'! " Ja mu velim: " Mislio sam ali je skupo, veliki film. " On kaže: " Nemoj, bolan, u njega je literatura puna mržnje, on ti je bio podvorničko kopile. " Ja sam tada otišao iz stana njegovog sina i znao da on ne može biti moj predsjednik. Ne zbog toga što nikada niko nije dobio Nobelovu nagradu zbog mržnje. Nisam želio da moj predsjednik tako govori o mojim idolima.

Mene je početak rata zatekao u jednoj pariskoj montaži. Završavao sam film " Arizona dream " . Zbunjen, telefonirao sam danju i nocu. Najvise sam razgovarao sa mojim, tada još živim ocem i sa Sidranom. Nerede ispred Skupštine sam komentarisao na sarajevskoj televiziji, govoreći kako građani nikako ne smiju da se tuku sa JNA. Da su mnogo slabiji i da ce izginuti. Sjetio sam se kako je Pariz sačuvan u Drugom ratu. To ih je sve uvrijedilo, iako ja mislim da su tada mnogi mislili slično, ali nisu to kazali. Bilo je to vrijeme kada su oko Skupštine zapucali snajperisti na masu očajnog naroda koji se tu skupio u posljednjem pokušaju da promijeni vlast nacionalnih stranaka. Sarajevski junak Vikić koji se proslavio bacanjem srpskih snajperista sa " Holidej ina " stavio se na raspolaganje ovoj Skupštini. Čak je Izetbegović htio da govori, ali su ga izviždali. Svi su očekivali da se pojavi Zdravko Grebo. On je došao u zelenoj vijetnamki, maskirnoj uniformi seždesetosmaša. Održao je govor u kome se izvinio što ne može da ih povede u multinacionalnu Bosnu. Prepustio je to Izetbegoviću poštujuci demokratiju. Kupio sam kartu za Sarajevo, ali mi je kum javio na kuću: " Ne dolazi, ti si ovdje čovjek koga treba ubiti. " " Ko će me ubiti? " , pitam ja, a on kaže: " Patriote. Zato što si napisao u 'Mondu' da je Alija general bez vojske. " " Pa je li ima vojsku? " , pitam ja kuma a on kaže: " Ne znam ja ima li on vojsku, uglavnom, ti ne dolazi! "

Čini mi se da je taj ratni haos bio jednako težak za nas koji smo tu dramu gledali iz daljine kao i za one koji su na koži trpjeli udare. Negdje, kada su prekinute telefonske veze, ja sam konačno zaspao. Sanjao sam ružne snove. Ubrzo nakon toga umro mi je otac. Samo što se to desilo, majka je oboljela i ja sam u životu dobio ono sto se nalazi u velikim romanima. Pozadina rata za mene je bila teža i bolnija od stradanja pod bombama i granatama.

Što je rat više odmicao moja slika, kao čovjeka koga treba ubiti, sve se više uvećavala. Što sam ja češće govorio, slika moga monstruma je rasla. Ta slika u očima običnog svijeta u Bosni je toliko nakvasala da sam, na kraju, shvatio kako bi jedino jedan veliki neuspjeh mogao da me vrati u humane okvire. Sve drugo je bilo džaba. Čak i da sam pristao na spisak stvari od jednog dobronamjernog čovjeka, koje je trebalo da kažem pa da me opet prihvate kao humano biće, bilo bi uzaludno. Onda bi me pitali: " A što to, mangupe, nisi ranije rekao? " Prije političkih nada ja sam tamo iznevjerio nešto drugo. Mnogo sam utakmica odigrao i nikako nisam davao povoda za sažaljevanje. Tek kada postaneš bolan ili jadan, stvari oko tvoga mišljenja se opraštaju. Ti se valjaš pijan u kafiću a gosti te gledaju, žao im, pa se s tugom prisjećaju tvog upropaštenog talenta. Jedan od tih upropaštenih talenata koji se u ovom ratu upravo po osnovi te zajedničke osobine približio Abdulahu Sidranu jeste Nedžad Ibrisimović.

Nakon filma " Underground " pričao sam kao i uvijek po novinama. Negdje sam rekao nesto zbog čega je književnik Nedžad Ibrišimović morao da se useli u moj stan. Toliko ga je iznerviralo moje mišljenje. To je, kažu, bila kap koja je prelila čašu. Poznajem Nedžada, vozio sam ga u bolnicu kada mu je žena rodila sina Orla. Htio sam da mu se javim, radi praktičnih uputstava oko upotrebe novog prostora. Znao sam da mu ne odgovaraju engleski klozeti i svakojaka čuda koja sam navukao radeći po čitavom svijetu. Mislio sam, nije naodmet da mu dam poneki savet. Posebno zbog toga što znam da je on ranije živio po garsonjerama. Odustao sam kada mi je rođak javio da je Nedžad napravio spisak stvari i obećao da će voditi računa o njima, posebno o knjigama. To je bilo na kraju rata. Pola godine kasnije moj rođak je sreo Nedžada i pitao ga može li doći po knjige. "Nemoj, molim te" , rekao je pisac, "ja sam se na sve te stvari navikao. Prosto bi mi bilo žao da se tu nešto dira" , dodao je on i zagonetno se nasmijao. U tom gradu tvrde da Nedžada ne kači Biltov zakon o stanarskom pravu. Kažu da ni Olbrajtova ne bi pomogla u sprovođenju ovog zakona. Postupak adaptacije je kod Nedžada išao mnogo brže nego kod partizana 1945. Kažu da je Iliji Materiću poslije Drugog rata trebalo i pet godina da navikne na kuću nekih građana koje je Udba istjerala na ulicu.

Negdje kada se rat završio jedna Sarajka, koja živi u Parizu, čudila se nad mojim slučajem. Vratila se iz Sarajeva i upitala me: " Bogati, šta si to ti njima uradio pa te toliko mrze? Svi nešto pričaju a ja nikako da shvatim u čemu je stvar?" Onda ja, u šali, kažem: " Rekao sam, više volim rusko govno nego američku tortu."

Prica o Vladi Petroviću, liku iz literature, stvar je za antikvarnice. Malo ko danas voli ruska govna. Posebno kada se ona stave nasuprot američkoj torti. Novi jezik koji je rođen u bosanskom ratu stvaraće nove napetosti. Sidran danas tvrdi da je sve u jeziku. Ja se s tim slažem. Jedino što ne znam ni na svom jeziku, koji smo u gimnaziji zvali srpski, kako se izgovaraju mnoge stvari iz života koje su tekle paralelno sa ratnim stradanjima. Dok su još radili telefoni, stvar o mom četništvu nije bila gotova. Bila je u povoju. Kao što ni stvar sa Sidranom, kao nacionalnim junakom, nije bila zaokružena. Tek dvije godine kasnije on je negdje rekao da ima četnika za jarana. Prvih mjeseci rata on nije izbijao iz Ministarstva unutrašnjih poslova. Uglavnom je igrao šah.

Dok je Karadžic iz "samoodbrane" bombardovao Sarajevo, vojna policija vojske Bosne i Hercegovine je praktikovala dvije stvari: odbranu grada od agresora i pljačku stanova. Predvođeni Edom Lučarevićem ovi borci za civilnu Bosnu su opljačkali stan moga oca u Ulici Kate Govorušić 9a. Na kraju su iz jedne kese u sulundaru ukrali majčinu ušteđevinu; poslije su, brže-bolje, na to mjesto stavili bombu. U zapisniku, koji držim u Parizu, piše kako su pozvane komšije potvrdile da je u stanu četničkog teroriste Murata Kusturice pronađeno oružje; ofanzivna ručna bomba M52-P3, serijski broj 9024. Danas sam uvjeren da je to bio odgovor Alije Izetbegovića kako on nije general nepostojeće vojske, kako sam ranije napisao u " Mondu " .

Moj otac je već mjesecima pred rat bio na liječenju u Herceg-Novom, a majka mu se pridružila dvije nedjelje pred početak rata. Kada sam majci javio za ovu bombu, ona mi je na telefon rekla: " Svinje jedne, to je onih hiljadu sedamsto dolara što si nam ti poslao. " Toliko je vojna policija savjesno čistila grad od četnika da je izgledalo kako su četnici u gradu, ne na brdima. Tako je neki Avdić, koga su Srbi protjerali iz Nahoreva, upao u stan Miloša Mandića i Ljerke Kušec u Ulici Marcela Šnajdera 8. U stan roditelja moje žene Maje. Kada je napuštao Sarajevo, Miloš je stigao u Pariz sa torbicom stvari i štekom bijele sarajevske filter "drine". Otišao je i znao da se više neće vratiti. Dosta mu je bilo ratova, preživio je Jasenovac i krvavi put u Norveškoj. Na radnom stolu mu je ostala norveška zastavica pošto je bio član Društva norveško-jugoslovenskog prijateljstva. Avdić je znao da ulazi u stan četnika. Prvo što je ugledao u stanu Mandić-Kušec, ovaj Avdić, bila je upravo ova zastavica. Malo ga je zbunila boja krsta, bio je plav. Ipak, shvatio je da ima korpus delikti u rukama. "Tu je, nema sumnje, živio četnik" , mislio je Avdić i raspoređivao ukućane u novi stan. Spalio je rodne listove doktorice i sudije, njihove diplome i porodične slike. Kada je moja rodica stigla da moli Avdića za rodne listove Ljerke Kušec i Miloša Mandića, jedva je izbjegla batine. Htio je da je udari kundakom puške koju je, navodno, pronašao kod "četnika Mandića" . Kada je naša kćerka Dunja pitala dedu iz Pariza da li je stvarno u koševskom stanu držao pušku, umiješala se njena mama. Rekla je: "Da je deda im'o pušku, ubio bi babu."

Poslije pljačke roditeljskog stana ja sam znao da zastave pod kojima ćemo provesti ostatak života Sidran i ja, ne mogu biti iste. Ja sam izabrao novu jugoslovensku trobojnicu dok se vijorila kraj groblja na Savini gdje je dva mjeseca kasnije, u Herceg-Novom, sahranjen moj otac.

Za vrijeme rata Sidran me oblagao ruskim govnima gdje je stigao i to me nije brinulo. Znao sam da igra šah i savladava strah. Brine me što danas bistri novu politiku. Sada priča o mom božijem daru i pogrešnim knjigama koje sam ja pročitao. Tvrdi da bi mene neki čak i grlili po Sarajevu. Prekorno odgovara novinaru Dnevnog avaza koji ga pita, da li je meni urođena mržnja prema Bosni i Hercegovini. Sidran mijenja šahovsku kombinaciju, a ja mislim da nije opet ustrebalo povećalo...? Nikako da povjerujem, što mi reče jedan razuman čovjek, da bi to mogla biti šahovska završnica. Ti dođeš u Sarajevo, oproste ti rupe u karakteru i drukčije mišljenje. Oslobodiš se pa u nekoj kafani opet braniš svoje mišljenje što ne može da izdrži neki patriota, pa mora da te izbode nožem.

I ja sam se mnogo prozlio. Više mi odgovara onaj Sidran koji je ravnodušno gledao brata Stevana kako kopa rovove. Ili da mene vidi kao junake njegovih nekadašnjih priča koji izgovaraju besmislene rečenice kao onaj Vlado Petrović.

U trenucima slabosti, Sidran je negdje rekao da ću ja biti najveći gubitnik u ovom ratu. Kako su u međuvremenu stvorene razlike u jeziku ne znam tačno šta to na njegovom jeziku znači. Nadam se da ne misli na bogatstvo u kućama i stanovima koje smo ostavili kao babine Muslimansko-hrvatskoj Federaciji. Posto vidi da je meni dosta da budem literarni junak, mislim da on govori o vlastitim dobicima. Njegova, sada već stvarno bivša žena Šahbaza se u Zagrebu povjerila svojoj prijateljici kako su joj Srbi oduzeli grad a Muslimani muža; to je bilo na početku rata. Srbi su joj na kraju vratili grad, ali Muslimani nisu muža. Rat ga je gurnuo u zagrljaj enklavuše iz istočne Bosne. Žena je mlada i rodila mu je sina Tarika. Zato, kada psuje Karadžiću majku četničku, vjerujem da onom svojom fakinskom stranom, u sebi, da ga niko ne čuje, kaže bivšem prijatelju: "Hvala ti, Rašo." Ne zbog toga što njegova bivša žena tvrdi "da mu nije bilo rata nikad se ne bi domog'o mlade pičke" . To je mjera njegove i njene prostote. Iz te prostote on je bježao u poeziju dok je za nju imao municiju. Koliko god je ovaj rat bio nepravedan prema Muslimanima, prema njemu je bio pravedan. Oženio se mladom ženom, dobio sina i postao nacionalni junak. Sve je to postao a da nije napisao jedan ozbiljan roman.

Kada se podvuče crta ispod svih Sidranovih slabosti, žestokih seksualnih frustracija sa kojima je krivudao kroz život, odvratnosti koju je izazivao kod žena, neuspjelih ljubavnih avantura kada su se žene otimale iz njegovog zagrljaja, a on vikao - stani drugarice, nisam ja muškarac degenerik, kada se sve to sabere, sve bi stalo u onih jedan posto. To je onaj strah preko koga je ovaj divlji rat mogao da ga ili definitivno dokrajči ili oslobodi. Kod njega se desilo ovo drugo. Rat je njemu skinuo sa vrata svu težinu internacionalnih zadataka. Sve protivrječnosti proizvedene u mirna vremena, rat je razriješio. Prema tom čovjeku rat je bio pravedan.

U podjeli izmedju dobitnika i gubitnika; u parku kraj Ekonomskog fakulteta, gdje su nekada stajale bronzane biste jugoslovenskih pisaca, izlivaju se bronzane glave novih idola. Neće tu biti Andrića da posmatra prolaznike. Stajaće tu Sidran i ostala elita skrojena po mjeri i potrebama Bošnjaka. Ako stvari budu tekle novom brzinom, pojaviće se Sidranova glava prije nego što umre. Sve su prilike da će se isto desiti i Ibrišimoviću. Tada će sa prozora mog nesuđenog stana u Ulici Petra Preradovića 1 u kojem živi Nedžad Ibrišimović, moći da uživaju ova dva prijatelja u svojim bronzanim glavama. Gledaće kako se ponašaju mangupi pijanice i golubovi. Ako se ne desi neko sranje, nesto nepredviđeno, zajedno će velikani uživati u svojim spomenicima. Vrhunac zadovoljstva će ipak biti kada Sidran pijan krene kući. Tada će malo veći mangupi, nestašna sarajevska djeca iz trbuha govoriti: "Halo, pjesnik, akademik, popije li se šta?" Oni malo mlađi će ga posmatrati kako ne zna u koji haustor da uđe i stigne do svoga stana. Šapatom će se dječurlija domunđavati: "Evo čika Avde, našeg najvećeg živog umjetnika." Pjesnik će nešto nerazumljivo mrmljati, ali dok ga dječurlija bude vukla za pantalone, on će znati da je bog. Pravi pravcati provincijski gigant.

Objavljeno u magazinu NIN 31.12.1996.

 


 

 

(zurnal.info)

GOLI OTOCI JOVA KAPIČIĆA (2): Ko je ukrao Titovu čokoladu

Kroz iscrpan polemički intervju Tamare Nikčević, knjiga Goli otoci Jova Kapičića  predstavlja svjedocenje jednog od rijetkih još uvijek živih vinovnika burnog perioda stvaranja i raspada Titove Jugoslavije. Njen sagovornik, Jovo Kapičić jedan je od centralnih učesnika najvažnijih istorijskih događaja 20. vijeka na ovim prostorima, počev od 27. marta 1941., preko legendarnih bitaka na Neretvi i Sutjesci, oslobađanja Beograda 1944., stvaranja UDB-e i Golog otoka, Mađarske revolucije, dodjele Nobelove nagrade Ivi Andriću 1961., sve do najbliskije prošlosti, jugoslovenskih ratova devedesetih i ostvarenja crnogorske nezavisnosti. 

Knjiga Goli otoci Jova Kapičića Tamare Nikčević, u izdanju VBZ-a, prodaje se u kioscima u Hrvatskoj i Srbiji do 22. aprila.

Žurnal sa zadovoljstvom prenosi dijelove ove uzbudljive knjige

TN: Bitka na Neretvi?

KAPIČIĆ: Tako je. Bitka je trajala od kraja januara do sredine marta 1943. Njemačka ofanziva je krenula iz pravca Karlovac–Petrinja–Glina, ali i iz Like prema Bihaću. Cilj je bio da nas potisnu ka Bihaću, Bosanskom Petrovcu, Drvaru, od Livna prema Neretvi, a da za to vijeme završe strategijsko opkoljavanje s pravca Banja Luka–Jajce i Travnik–Sarajevo prema Konjicu i Mostaru. Neprijatelj je želio da uništi glavninu naših snaga i osvoji slobodnu teritoriju, koju su nazivali “Titova država”. Njemcima je to bilo važno i zato što su očekivali anglo-američku invaziju na Balkan, na Jadransku obalu.

Kada je ofanziva krenula, neprijateljske snage su bile skoncentrisane na sve strane: Njemci pozadi, Italijani naprijed, ustaše i četnici gdje god da se okreneš! Od Livna preko Prozora, Ivan planine do Drežica i Jablanice, krvlju smo plaćali bukvalno svaku stopu. Ulice tih gradića su bile prepune leševa, ranjenici na sve strane… Na Jablanici nas je čekala do zuba naoružana italijanska divizija Murđe, koju smo razbili, paralelno uništivši ustaške i domobranske snage u dolini Neretve. Istovremeno, na Vilića guvnu, Drugi bataljon Četvrte crnogorske brigade, štiteći našu poziciju prema Jablanici i izginuvši gotovo do poslednjega, uspio je da zaustavi njemačke snage.

SAJLA GLIŠA OPAČIĆA

TN: U međuvremenu, postali ste komesar Druge dalmatinske brigade?

KAPIČIĆ: Zamjenik komesara, partijski rukovodilac. Komandant te herojske brigade bio je takođe Crnogorac, Ljubo Vučković; njegov zamjenik Srbin, Ratko Sofijanić, a komesar – o tome se vodilo računa - Hrvat, Mate Ujević.

Bili smo došli do Neretve, ali se na drugu stranu nije moglo. Njemačka i italijanska komanda koncentrisale su jake snage u dolini rijeke, a na lijevoj obali i istočnoj Hercegovini čekalo nas je blizu dvadeset hiljada četnika. U međuvremenu, pristizalo je 4.000 ranjenika koje je štitila Sedma banijska divizija i koje smo morali da prebacimo na drugu obalu Neretve.

Titova naredba bila je da se sruši most.

Vlado Rus, inženjer pri Vrhovnom štabu, digao je most u vazduh. Tako je 27. februara 1943. počela bitka za ranjenike.

TN: Da li je Titova odluka da se sruši most bila ispravna?
KAPIČIĆ:
Naravno, jer su Njemci bili sigurni da se povlačimo. Kada je most srušen, Tito je u Vrhovni štab pozvao komandanta Ljuba Vučkovića i mene. Drugoj dalmatinskoj brigadi dao je zadatak da tokom noći pređe na suprotnu stranu Neretve, napravi improvizovani most preko koga bi prešli vojska i ranjenici. Vrativši se iz Vrhovnog štaba, Ljubo Vučković je komandantu Trećeg bataljona, tada devetnaestogodišnjem Brunu Vuletiću, budućem generalu JNA, naredio da sastavi desetinu koja će izvršiti Titovu naredbu. Desetinu je predvodio Glišo Opačić. Od žice su napravili opasače na kojima su visile male italijanske bombe razorne snage… Dalmatinci, i plivači i junaci - ne znam da li je ijedan bio stariji od dvadeset godina – skočili su u ledenu i zastrašujuću Neretvu. Opačić, koji je u zubima držao gvozdenu sajlu, uspio je da je veže za drugu obalu.

Bila je noć, pljuštala je kiša.

Kada se Opačićeva desetina dohvatila druge strane Neretve, bombama su zasuli četnike koji su se dali u bijeg, ostavivši nam konje, hranu, municiju… Pomoću sajle Gliša Opačića izgrađen je improvizovani prelaz preko Neretve. Borci s ranjenicima su polako počeli da prelaze na drugu obalu. Bio sam sedamnaesti u redu…

TN: Svi ste prešli?
KAPIČIĆ:
Svi! Zato smo, uprkos ogromnim gubicima, bitku na Neretvi, svakako jednu od najstrašnijih i najkrvavijih bitaka Drugog svjetskog rata, doživjeli kao veliku pobjedu. Ma koliko bio nadmoćniji, neprijatelju smo zadali ozbiljan udarac, spasili ranjenike, tako da smo se, bez obzira na sve, osjećali moralno nadmoćnima. A to je za nas borce bilo izuzetno važno.

Druga dalmatinska brigada se povlačila prema Crnoj Gori i tamo boravila do maja 1943, kada je počela najžešća i najužasnija bitka Narodnooslobodilačkog rata, tzv. Peta neprijateljska ofanziva…

TN: Prije Pete ofanzive, tačnije - tokom bitke na Neretvi - vođeni su tzv. Martovski pregovori partizana i Njemaca… Šta ste vi lično znali o tome?1

KAPIČIĆ: Nijesam znao ništa konkretno. Čuo sam odjeke…

TN: Kakve?

KAPIČIĆ: Pozitivne. U pitanju su bili pregovori dvije zaraćene strane koji su doveli do razmjene zarobljenika. Uostalom, tokom tih pregovora, Njemci su spremali najtežu ofanzivu Drugog svjetskog rata.

TN: Bitku na Sutjesci?
KAPIČIĆ:
Tačno. Operacije su počele 15. maja, a pet dana kasnije, obruč oko naših jedinica bio je potpuno zatvoren. Borbe su vođene na teritoriji Crne Gore, dijelu Hercegovine i u Sandžaku. Protiv sebe smo imali njemačke, italijanske, domobranske i bugarske snage, ukupno 130.000 neprijateljskih vojnika.

TN: Koliko je bilo vas partizana?
KAPIČIĆ:
Šesnaest hiljada boraca i četiri hiljade ranjnika!

U gotovo bezizlaznoj situaciji, Vrhovni štab je 21. maja donio odluku da počnemo proboj prema Foči. Budući da ni nakon petodnevne borbe nijesmo uspjeli, određen je novi pravac: Vučevo–Sutjeska–Zelengora. Vrhovni štab je ostao u Sandžaku, a nekoliko brigada, među kojima i Druga dalmatinska, krenulo je prema Vučevu. Dobili smo naredbu da, kozjim stazama, najprije siđemo u korito rječice Suhe, pa onda na drugu stranu, do Gornjih i Donjih Bara. To su dva proplanka, uvaline opkoljene planinskim vijencima… Kao amfiteatar. Bili smo raspoređeni po liniji tog vijenca.

NA LJUBINOM GROBU

TN: Jeste li znali šta se događa na drugoj strani?

KAPIČIĆ: Ne, bili smo izolovani. Branili smo kozju stazu i mali drveni most preko rijeke Suhe jer su tim mostom, da bi izašli na Sutjesku, morali da prođu Vrhovni štab i Tito.

Drugog dana je počela bitka za Donje i Gornje Bare. Protiv sebe smo imali specijalnu jedinicu njemačke vojske, Aneker, dobro obučenu i spremnu. Tri dana i dvije noći borba nije prestajala niti jedan sekund. Više nijesmo znali šta radimo. Njemci su u jednom trenutku gotovo prešli na drugu stranu, pa sam prekorio komandira Ličke čete, Vladušića (nažalost, ne mogu mu se sjetiti imena):

Sramota, pustili ste Njemce da prođu!”

Šta ćemo, druže komesare?!” – pravdao se. “Pogledajte kolika je šuma, ne vidimo nebo iznad sebe.”

Sjutradan, Vladušić je odnekud dotrčao:
“Evo, druže komesare, uzmite! Skinuo sam ga s njemačkog oficira.”

Bio je to pištolj parabelum, koji je danas, ako i njega nijesu bacilli, s drugim oružjem i mojom komesarskom kožnom torbicom, u Vojnom muzeju na Kalemegdanu.

TN: Poklonio vam je pištolj da bi vam dokazao da nije kukavica?

KAPIČIĆ: Kao i svi borci na Sutjesci, dokazao je on to mnogo ranije…

Tokom krvave bitke na Barama, u jednom momentu, potpuno izgubljeni, umorni i neispavani, odlučili smo da se, bez konsultacije s komandom, povučemo. Ali, iz Vrhovnog štaba je stiglo naređenje:

Držite položaj! Bez vas nema izlaska na Sutjesku. Morate se boriti do poslednjeg.”

TN: Bila je to smrtna presuda?
KAPIČIĆ:
Jeste, ali povlačenje više nije dolazilo u obzir!

Krajnji rezultat borbe bio je da je od 1.400 boraca Druge dalmatinske brigade, njih 800 poginulo. Gotovo svi mlađi od trideset godina! To je stravičan broj! Tokom bitke, ranjeni su i komandant i komesar brigade, tako da smo komandu preuzeli Ratko Sofijanić i ja.

S dvojicom kurira, izdvojili smo se i otišli u izviđanje. Idući proplankom, ugledali smo grupu njemačkih vojnika, njih stotinjak, kako se kreće prema našim položajima. U poslednjem trenutku smo nekako uspjeli da nađemo zaklon u nekoj vrtači, tako da nijesu mogli da nas vide. Drhtali smo od straha. Nas četvorica, s tri mašinke i pokvarenim italijanskim mitraljezom, protiv stotinu naoružanih, odmornih, sitih Njemaca... Nijesmo bili sigurni da će mitraljez proraditi, ali – osim života, nijesmo imali šta da izgubimo. Drhteći, kurir je postavio mitraljez i... evo, samo što mi suze ne krenu… Zapucali smo! Mitraljez je proradio! Njemci su počeli da bježe.

Tako smo se sačuvali…

Na drugoj strani, dok smo držali položaj na Barama, dio naše vojske se s Vučeva preko rijeke Suhe kretao prema Sutjesci. Tamo su, na Ljubinom grobu, Niko Strugar i Crnogorci vodili krvavu borbu.2 Na Sutjesci je poginuo ogroman broj Crnogoraca, Srba, Hrvata, Dalmatinaca… Na Ljubinom grobu i Kožuru najveće gubitke je imala Druga proleterska divizija kojom je komandovao Peko Dapčević. Tu je poginuo i komandant Treće divizije, Sava Kovačević…3

TN: Ali, ranjenike ste ostavili Njemcima, što vam se zamjera.
KAPIČIĆ:
Nijesmo imali izbora. Treća udarna divizija je koliko-toliko štitila ranjenike i Glavnu bolnicu… Ne mogu da vam opišem šta se sve događalo… Sjećam se Dalmatinca, hrabrog borca iz naše brigade koji se, čuvši kako ga doziva ranjeni brat, vratio, poljubio ga, pokrio šatorskim krilom i krenuo dalje. Ili Crnogorca koga ranjena žena moli:

Nemoj da dozvoliš da me zakolju četnici! Ubij me, molim te.”

Izvadio je pištolj i ubio je.

TN: Da li je saznanje da će, bude li ranjen, biti ostavljen ili ubijen, uticao na moral boraca?

KAPIČIĆ: Ne. Molili smo boga da ranjeni ne padnemo u ruke neprijatelju. Smrt je bila spas! Bili smo izbezumljeni od te stravične borbe, od braće, sestara, očeva, sinova, kćeri koji su ginuli pred našim očima; bili smo očajni, iznemogli, gladni… Sjećam se da sam nožem s drveta bukve skidao koru i isisavao sok. To je bio jedini “obrok” koji sam imao.

TITO U TRANSU

TN: Jeste li znali da je Tito bio ranjen na Sutjesci?
KAPIČIĆ:
Nijesmo znali. Krilo se zbog straha da nas to ne bi demoralisalo. Borili smo se poslednjim atomima snage i samo nam je još to trebalo… Bili smo obezglavljeni, u rasulu…

Sjećam se da sam, pred sam kraj bitke, spuštajući se prema šumi, među tom gomilom izgubljenih, unezvijerenih partizana, naletio na grupu od desetak ljudi među kojima sam prepoznao Tita. Nijesam mogao da vjerujem!

Jeste li to vi, druže Tito?!” – zaurlao sam. “Šta radite ovdje?! Znate li da su Njemci svuda unaokolo?!

Gledao me je, ali sam imao utisak da me ne prepoznaje. Djelovao je izgubljeno, kao u transu.

A, ti si, Jova” – prenuo se. “Krenuli smo… Ne znam… Rekli su mi da možemo ovuda, da je sigurno…”

TN: Ko je bio u Titovoj pratnji?

KAPIČIĆ: Ne sjećam se ko su bili ti ljudi. Nikoga nijesam prepoznao. Možda zbog šoka, ne znam…

Evo, neka vas moji momci otprate do mjesta gdje se nalazi Vrhovni štab” – rekao sam.

Poslušao me je, slegnuvši ramenima. Prvi put je izgledao kao pomiren sa sudbinom, kao da mu je svejedno šta će se dogoditi.

I nemojte se čuditi: to je bila Sutjeska, naša grobnica, iz koje smo svi na neki način izašli ranjeni! Nije to Neretva…

TN: Kako to mislite?

KAPIČIĆ: Rekao sam vam da je, bez obzira na gubitke, Neretva bila pobjeda. Sutjeska nije! Iako smo do 15. juna 1943. izvršili proboj preko Sutjeske i Zelengore i krenuli u ofanzivu kroz istočnu Bosnu, ipak smo izgubili trećinu sastava, sedam i po hiljada ljudi! Možete li da zamislite koliki je to broj?! Bili smo skrhani… I ti ranjenici koje smo ostavili… Sve to nije moglo da prođe bez ožiljaka… Na Sutjesci smo pokazali nadljudsku hrabrost… Dalmatinci na Barama, Srbijanci na Vučevu, Crnogorci na Ljubinom grobu, odbranivši Sutjesku, platili su stravičnu cijenu. To su bili heroji, divovi…

Kapetan Vilijam Dikin, Englez, koji je bio kod Tita u Vrhovnom štabu, još prije bitke na Sutjesci, vidjevši šta se sprema, rekao je Titu:

Pri ovakvom odnosu snaga, bitka se predaje!”

Nećemo se predati, probićemo se!” – odgovorio mu je Tito.

TN: Nakon Neretve i Sutjeske, više nije bilo tako teških bitaka?

KAPIČIĆ: Kada ste u ratu, svaka je bitka teška. Nikada ne znate hoćete li preživjeti… Mada, tačno je: nije više bilo takvih bitaka…

Poslije proboja Sutjeske, postavljen sam za političkog komesara Treće divizije, s kojom sam se, preko Foče i istočne Bosne, vraćao u Crnu Goru. Negdje na ulasku u Kladanj, sreo sam Tita. Kao i mnogi od nas, bio je gladan i iznuren. To ste mogli odmah da primijetite. Sjedio je na jednom proplanku i čekao da s Vrhovnim štabom uđe u grad. Prišao sam mu i ponudio kačamak koji sam nosio…

TN: Odakle vam kačamak?!

KAPIČIĆ: Dobio sam ga od seljaka iz sela kroz koje smo prošli. Napunio mi je lonac od dva litra kačamakom i dao mi da ga podijelim sa drugovima. Ne možete da zamislite kakvo sam bogatstvo imao u rukama.

Hvala, Jova” – rekao je Tito kada sam mu ponudio ono što je preostalo. “Imao sam negdje parče čokolade, ali mi ga je neko uzeo.”

ŠTO ĆEMO SAD POPE

S Vrhovnim štabom, Tito je, preko Konjuh planine, nastavio do centralne Bosne i Jajca, a mi u Crnu Goru.

Naš glavni štab je bio stacioniran u Kolašinu i uglavnom smo vodili borbe s četnicima. Sjećam se da smo kod Podbišća, rodnog mjesta Milovana Đilasa, imali žestok sukob s četnicima, poslije čega smo, između ostalih, zarobili i popa koji je sa njima ratovao. Doveli su mi ga i tražili dozvolu da ga strijeljaju. Nastala je gužva, komešanje…

Ne!” – prekinuo sam svađu. “Odvešću ga u šumu i lično strijeljati. Dosta!”

Bio je sitan, nizak čovjek, mantija mu se vukla po zemlji.

Što ćemo sad, pope?!” – pitao sam ga.

Ćutao je. Znao je šta ga čeka.

Nije tvoj posao, pope, da ratuješ” – počeo sam pridiku. “Umjesto da su ti, po vjeri u Hrista, i partizani i četnici barem jednaki, ti ih tjeraš jedne protiv drugih! E, to ne valja, pope!... Ajde, idi, đavo da te nosi!”

Nije mogao da vjeruje. Kleknuo je, pokušao da me poljubi u ruku, što me naljuti.

Ajde, bježi!” – otjerao sam ga i zapucao dva puta u vazduh.

Trčao je kao lud, nije se osvrtao. Ipak mi ga je bilo žao. Moj otac je završio bogosloviju… Pop me podsjeti na njega, pa me uhvati neka tuga.


(zurnal.info)

1 Martovski pregovori (Mart 1943); pregovori između partizanskog Vrhovnog štaba (Milovan Đilas, Koča Popović, Vladimir Velebit) i njemačke komande (Skender Vakuf, Sarajevo, Zagreb – 11-31. mart); završeni razmjenom zarobljenika

2 Strugar Niko (1901-1962)Ceklin, Crna Gora; istaknuti partizanski komandant; “za ispoljenu hrabrost i uspjeh u boju na Vilića guvnu u toku bitke na Neretvi dobio čuvenu pohvalu Vrhovnog komandanta” (Tito); za narodnog heroja proglašen u toku bitke na Sutjesci (1943); komandant divizije i korpusa; pukovnik JNA.

3 Kovačević Sava (1905-1943) – Gahovo, Crna Gora; istaknuti partizanski komandant; narodni heroj.


Romi 1.000 godina evropski građani drugog reda

Romi iz Slovačke; Foto: DWPrvi svjetski kongres Roma je održan 8.4.1971. u Londonu, kad je verifikovan naziv “Romi”. 8. april se od tada obilježava kao Međunarodni dan Roma. U Evropi ih živi 12 miliona, ali su još uvijek diskriminirani.

Neđo Osman, Rom iz Skoplja, je diplomirao glumu na novosadskoj Akademiji umjetnosti. Kao član Pralipea i Subotičkog pozorišta gostovao je na mnogim pozorišnim festivalima od Atine do Meksiko Sitija. Posljednjih dvadeset godina živi i radi u Kelnu. Iako je veoma uspješan u svojoj profesiji, sa predrasudama se i dalje bori.

Djevojčica Romkinja ispred istrošene kućeBildunterschrift: Großansicht des Bildes mit der Bildunterschrift: Do juče su živjeli u kućama od kartona, ali i danas žive u neadekvatnim uslovima“Mislio sam da ja moram promijeniti tu sliku, kako 'Ne-romi' misle da mi nemamo talenat za obrazovanje i školu. Sve sam napravio da promijenim tu sliku. Svejedno što nisam Rom koji prosi na ulici i što se krećem u intelektualnom krugu među umjetničkim svijetom, opet osjećam tu diskriminaciju”, kaže ovaj glumac.

“Ne možemo se promijeniti za 24 časa!”

Zbog svog izgleda, često u pozorištu dobija uloge razbojnika ili ubice. To je, kaže Neđo, prikriveni vid rasizma i diskriminacije, i mnogo je opasnije od javnih napada, progona i šikaniranja kojima su Romi izloženi širom Evrope. Većina romske populacije teško se privikava na uređene uslove života, i zato postoje opravdani razlozi, smatra Neđo.

“Mi smo godinama bili negdje na kraju civilizacije. Do juče smo živjeli u kućama od kartona. Kada uzmeš jednu romsku familiju i daš im normalnu prostoriju za život, naravno da se on ne može snaći, jer je do juče živio u kolibici. Normalno da je u šoku i mora im se dati vrijeme. Ne možemo mi sebe promijeniti za 24 časa, nakon 1.000 godina kako smo tako živjeli.”

Sporazumi ostaju mrtvo slovo na papiru

Prije pet godina utemeljena je “prva dekada” Roma (2005.-2015.) koju je iniciralo osam država jugoistočne Evrope. „Dekada Roma“ predstavlja političku obavezu zemalja učesnica da na nacionalnom nivou sprovode programe i reforme u cilju unapređenja položaja Roma. Prioritetne oblasti su obrazovanje, zdravlje, zapošljavanje i stanovanje. U 16 zemalja centralne i istočne Evrope osnovan je Fond za obrazovanje Roma, a sredstvima Fonda finansirano je 30.000 romske djece i studenata.

Direktor Fonda Tobias Linden komentariše da su vidne velike promjene u odnosu nacionalnih vlada prema Romima. „Do prije pet godina Rome niko nije spominjao, a danas se o njima mnogo više govori. Problem je, međutim, taj što vlade zemalja sa velikom romskom populacijom nisu učinile dovoljno da promijene same sebe. Donijeli su niz zaključaka i potpisali mnogo sporazuma, ali ih većinom ne primjenjuju u praksi”, kritikuje direktor Fonda za obrazovanje Roma Tobias Linden.

(Preneseno sa www.dw-world.de.)

BERZA RADA: Ima li posla za nas

Procjenjuje se da u Federaciji BiH živi oko 250.000 osoba s invaliditetom, od čega je oko 80 posto nezaposleno. Jedan od osnovnih razloga za toliki stepen nezaposlenosti je i neadekvatna zakonska regulativa

Oko 10 posto populacije BiH s osobe s invaliditetom

- Zovem se Anes Mehić, a svi me u Lukavcu znaju kao Paju. Rođen sam 25. aprila 1975., imam 35 godina. Završio sam srednju mašinsku školu, a 1995. bio sam inžinjerac u vojsci. Završio se rat, taman počeo lijep život, meni 22 godine. Petnaestog juna 1997. jaranu je bio rođendan, otišli smo na jezero, kupali smo se, popili jedno ili dva piva. Od šeste godine sam trenirao gimnastiku, znao sam napraviti salto, izvodili smo pred curama, kako to već i ide. Skočio sam u vodu i sljedeće čega se sjećam: iz vode nebo vidim ali ne mogu izroniti. Drug je skočio za mnom i izvukao me na površinu vode, vidio me, mislio da se šalim da se gušim i opet me pustio. Onda je za mnom skočila moja djevojka, vidjela je da nešto nije uredu. Kako su me izvukli, da li su me još više povrijedili, ne znam. Hitna je došla čini mi se u sekundi, u bolnicu, pretrage, mjesec dana šoka na intenzivnoj a kasnije još tri mjeseca na ortopediji. Bio sam šest mjeseci na profesionalnoj rehabilitaciji. Kad sam nastradao sve je bilo oduzeto, samo sam mogao govoriti. Ono što se vratilo u prvih šest mjeseci - vratilo se. Najvjerovatnije je da sam, kako sam skočio salto, iako nisam nigdje udario glavom, jako trznuo u zraku tako da sam slomio dva pršljena u vratu. Kad sam pao u vodu osjetio sam da mi trnu ramena i ključne kosti i da ne mogu mrdati rukama. Doktori mi kažu da kičmena moždina nije prekinuta ali je nagniječena. Moja povreda je kvadriplegija, oduzetost nogu s djelimičnim pokretima ruku. Živim s roditeljima, otac je u penziji, mama je kućanica, a brat živi u Holandiji.

Anes na obuci

Anes je jedan od pedesetak članova Udruženja paraplegičara i oboljelih od dječije paralize opštine Lukavac. Nakon nesreće najviše mu je pomogla bezrezervna podrška porodice i prijatelja koju je imao:
- Uz pomoć njih nastavio sam živjeti normalno koliko sam mogao. Izlazio sam, družio se, nisam se želio zatvoriti u kuću. Ali onda sam shvatio da ne mogu cijeli život tako: šta će biti kada roditelja ne bude? Učlanio sam se u udruženje, i već treću ili četvrtu godinu sam predsjednik.

U udruženju Lotos iz Tuzle, čiji je također član, radi kao vanjski saradnik, novinar, web dizajner. Radio je u štampariji na pripremi za štampu, putem konkursa koji su objavljivani kao podsticaji za zapošljavanje osoba s invaliditetom. Ipak, veliki problem za njega, kao i za većinu osoba s invaliditetom, predstavlja činjenica da ga zbog predrasuda poslodavci najčešće neće zaposliti:
- Predrasude su prejake, osjetim ih stalno. Kad god pokušaš negdje pred tobom je barijera, a ona se prekida jedino ako poslodavac dobije poticaj da te zaposli. Lično bih mogao raditi sve poslove na kompjuteru, u štampariji, poslove u vezi sa izdavačkom djelatnošću ili web dizajnom... sve u čemu se koristi mozak. Mogu biti i vijećnik u opštini ili raditi u call centru, naprimjer. Ali, u većini slučajeva to što sam invalid je prepreka, ljudi me drugačije gledaju i imaju predrasude.

Danas, 13 godina nakon nesreće, Anes kaže kako mu se život promijenio iz temelja:
- Za invalide neće niko ništa uraditi osim nas samih. Ja se trudim biti aktivan a sad sam još aktivniji jer 13 godina kako sam nastradao nisam imao rampu da uđem u stan. Sad, nakon 13 godina, pomoći drugova koji su izvođači radova
, kaže u šali, i raznih donatora, napravio sam rampu uz pomoć koje mogu sam izlaziti iz stana. Jutros sam sam izašao iz stana i otišao do udruženja. Ma to mi je sto posto promijenilo život!

MOGU, HOĆU, ZNAM

Predstavnici članica koalicije

Procjenjuje se da u Federaciji BiH živi oko 250.000 osoba s invaliditetom, od čega je oko 80 posto nezaposleno. Jedan od osnovnih razloga za toliki stepen nezaposlenosti je i neadekvatna zakonska regulativa. Na inicijativu Koalicije nevladinih organizacija koja djeluje u okviru kampanje MOGU, HOĆU, ZNAM usvojen je Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji, osposobljavanju i zapošljavanju osoba sa invaliditetom u Federaciji BiH, kakav je u Republici Srpskoj na snazi već šest godina. Radi se o ključnom zakonu koji će osobama sa invaliditetom u Federaciji BiH omogućiti  efikasnije i kvalitetnije profesionalno osposobljavanje i zapošljavanje na otvorenom tržištu rada a poslodavcima beneficije koje će ih stimulisati da intenzivnije  zapošljavaju osobe sa invaliditetom.
Sam zakon ipak nije dovoljan. Trenutno je u proceduri usvajanje podzakonskih akata kojima bi bilo regulisano i osnovanje Fonda za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom. Upravo s tim ciljem pokrenuta je i kampanja
Mogu, hoću, znam, koju su pokrenuli Centar za razvoj i podršku Tuzla (CRP) i Udruženje slijepih Kantona Sarajeo a pridružilo im se sedam udruženja. Finansirana je sredstvima Centra civilnih inicijativa (CCI) kroz program partnerskog zastupanja CAP 2, koji zastupa USAID:
- Do kraja aprila bi Ministarstvo rada i socijalne politike trebalo izraditi odluku o osnivanju Fonda a kantonalna ministarstva započeti s ozradom zakonskih akata. Da bismo ubrzali taj proces, zajedno sa Udruženjem slijepih KS-a pripremili smo sve podzakonske akte po uzoru na RS i Hrvatsku, koje sada samo treba tehnički urediti
– kaže Mirza Jašarević, projekt koordinator CRP-a.
O koristi ovog zakona dovoljno govori i podatak da je u RS-u, gdje je na snazi šest godina, putem fonda profesionalne rehabilitacije više od 9.000 osoba dobilo posao ili pokrenulo vlastiti mali biznis:
- Kad se podzakonski akti usvoje, namjeravamo veoma aktivno raditi na njihovoj promociji, kako bismo poslodavcima ali i samim licima s invaliditetom pokazali koje su njegove prednosti. Po njemu, kompanije su dužne zapošljavati jedan broj osoba s invaliditetom ali će zauzvrat dobiti razne olakšice – uvoz repromaterijala, carinske olakšice, povrat poreza i slično. Naši poslodavci to ne znaju pa se i zbog toga javlja diskriminacija prilikom zapošljavanja
– objašnjava Jašarević i dodaje zbog čega je osnivanje fonda od krucijalne važnosti:
- Mi sada putem raznih projekata možemo nekome pomoći da pokrene posao ili mu jednokratno na neki način pomoći. Ali to nije dovoljno, sve je to od danas do sutra, svi naši projekti imaju početak ali i kraj. Zbog toga smo ovom kampanjom pokušali uticati na to da se kroz sistem, regularnim putem, osobama s invaliditetom omogući zapošljavanje.

Jedan od sljedećih koraka je štampanje kataloga sa radnim mjestima, koji će biti dostupni poslodavcima ali i osobama s invaliditetom. Također, CRP u koaliciji sa ostalim učesnicima projekta ima ulogu monitorisanja cijelog procesa usvajanja podzakonskih akata i obavještavanja javnosti:
- Naš metod nije da ciglama idemo na parlament, već da vodimo konstruktivan dijalog s predstavnicima vlasti. Iskazali su dobru volju i na neki način se i obavezali da će u ovom mjesecu ostvariti dogovoreno – kaže Jašarević.

ŽIVOT KAKAV JESTE

U poslijeratnom periodu (1996-2009. godina) od mina je BiH stradalo ukupno 1.697 osoba, od čega 495 osoba smrtno. Veliki broj osoba s invaliditetom prouzrokovanim minama danas nema posao. Ipak, kroz različite projekte u posljednjim godinama nekima od njih pomoglo se da pokrenu ili unaprijede vlastiti posao. Mujo Turajlić živi u blizini Čapljine sa porodicom. Stopostotni je invalid amputirac bez obje ruke. Nastradao je još prije rata – 1987. od mine zaostale iz Drugog svjetskog rata:
- Nikad ne dozvoli da ti neko kaže: jadan, jadan. Probaj uvijek ići dalje, još, još, još... I uspjet ćeš
, kaže u dokumentarnom filmu u kojem govori o pomoći koju je dobio u okviru projekta za pomoć žrtvama mina. Implementirao ga je Mercy Corps iz Tuzle uz saradnju Mreže preživjelih od mina a finansirala Evropska unija.

Dobio je mašinu za oranje uz pomoć koje je unaprijedio bavljenje poljoprivredom. Uzgaja voće i povrće, i uprkos visokom stepenu invaliditeta, nikada nije izgubio volju za radom:
-
Teško je jer gledaš ostale kako mogu a ti ne možeš, pa dobijaš snagu i duh koji te pokreću. Kad sam nastradao hranila me majka, ali onda sam se upitao šta kada nje ne bude. Moraš gledati unaprijed a ne unatrag. Sve radim sam. Od hrane do freze i traktora i oranja. Sam sam sebi rekao da moram i da hoću. Ja i moja porodica proizvedemo sebi sve što nam treba.

U okviru istog projekta pomoć je dobio i Saša Dejanović, automehaničar iz Bosanske Gradiške, invalid prve kategorije u kolicima. Radi posao koji je radio i prije nesreće u kojoj je ostao bez obje noge:
- Život treba shvatiti onakvim kakav je, a da bi bio lijep moraš ga sam sebi učiniti takvim.
To što se desilo – desilo se. Krenuo sam naprijed i svaki me rad pospješuje da budem ravnopravan u društvu. Invalidnost u nekim slučajevima čak shvatam kao prednost.

Saša ima mini radnju smještenu u kući koja povećava budžet za 20-25 posto, školuje djecu, odlazi sa suprugom na odmor, što je, kaže, mnogo bolje od toga da ovisi o nekome drugom.

Poslodavci godine

Na inicijativu nevladinih organizacije Inicijative preživjelih od mina, Centra za razvoj i podršku iz Tuzle, Mercy Corps u BiH i internet portala Posao.ba prošle godine je po prvi put u BiH organizovan izbor poslodavca godine za osobe s invaliditetom. Prema nezvaničnim podacima, više od 10 posto stanovništva u BiH su osobe s invaliditetom od kojih je manje od 20 posto zaposleno. Kampanja promoviše poslodavce koji se, u diskriminatorskom okruženju, protive globalnim trendovima smanjenja broja zaposlenih osoba s invaliditetom. Nagrade su dodijeljene JKP Komrad Bihać (u kategoriji javnih preduzeća), Dita Tuzla (velika preduzeća), Mega drvo Bijeljina (srednja preduzeća), knjižara Marinčić Banja Luka (mala preduzeća). Izbor se održava i ove godine.

(zurnal.info)

MARKO TOMAŠ: Narod u ekstremnoj pornjavi

Svatko ima svoju mahalu, svoj feud, svoje kmetove. A kmeta, kenjčinu, treba šibati, mučiti glađu i uopće dovesti u takvo stanje da sam počne misliti kako mu je dobro, da ponovo glasa za istog sadistu, jer počeo mu se sviđati taj perverzni SM odnos

Ima li proračuna u Mostaru? Nema. Nema još uvijek. Ne znamo ni kad će ga biti. Prođe 01.04. ljeta gospodnjeg 2010. Prođe, a mostarski gradski vijećnici ne izglasaše ni prijedlog proračuna. Prođe taj famozni 01.04., rok do kojeg je proračun trebao, morao, biti izglasan, ali proračuna i dalje nema. A svašta se događalo proteklih mjesec dana od kada smo pisali o najbitnijem gradskom dokumentu. Gradski su se vijećnici vrijeđali, bilo je skoro i fizičkih obračuna, razne udruge i organizacije slale su protestne note i komentare, čak se i prilično uzburkala mostarska, inače letargična i klinički mrtva, javnost, padale su teške riječi, raspravljalo se na TV ekranima, po novinama, radio stanicama, ali tresla se gora rodilo se niš'. Ništa. Standardno mostarsko ništa. Standardna mostarska normala.

UKOPAVANJE MAGARCA

Godinu dana Mostar je bio blokiran, jer oni, ne znam ni sam kako da ih nazovem, bestidnici valjda, nisu bili u stanju izabrati gradonačelnika. Gradonačelnik je izabran, a Mostar je opet u nekoj vrsti blokade, jer ti isti bestidnici nisu u stanju izglasati proračun za ovu, 2010., godinu. Ej, za godinu koja je odmakla skoro do svoje polovice. Prođe zima, procvjeta i bljesnu proljeće, sunce već tu i tamo nabaci ljetnu surovost, a oni ni makac poput magarca kojem je dokurčilo rintati pa se ukopao i možeš ga vrijeđati, pljuvati, tući, ali naš Mago neće da mrdne i uzalud ti svo bjesnilo koje po njemu sipaš. Pravi hercegovački kenjac. Ali naviknuo je Mostarac na svašta, i sam po sebi kenjčina, tvrdoglav i otporan. Pa je valjda sasvim OK da proračun za ovu godinu bude donesen tamo nekad u 6. mjesecu, možda poslije ljetnih praznika, godišnjih odmora, taman prije nego korisnici istog pocrkaju od gladi, a svi skupa proživimo još jednu godinu nerada i nereda.

U čemu je više problem? Šta je koji đavo? Dugo razmišljam o tome. Ne mogu vjerovati, nikako nisam sposoban verovati da netko može biti toliko bahat i bestidan kao BH vlastodršci, ali oni me uporno tjeraju da povjerujem, da se probudim i prihvatim stvarnost, koja kaže da naši gradski vijećnici, naši parlamentarci, predstavnici županijskih vlasti, premijeri, ministri jednostavno žive nekakvu paralelnu stvarnost i nemaju nikakvog doticaja sa BH svakodnevicom.

Događaju se tako vezani teški slučajevi maloljetničkog nasilja u Tuzli, Sarajevu i Mostaru, a naši, pazite ovo, predstavnici IZVRŠNE vlasti za to vrijeme u miru božijem donose zakon o poljoprivredi. Niti jedna politička reakcija se nije čula, nikakav stav, osuda, poziv na akciju. Šute kao zaliveni, ili im se, možda, čini da se sve to događa tamo negdje, u svijetu koji s njima nema ama baš nikakve veze. Žive oni tako u preko noći stečenim vilama, u udobnim sjedalima luksuznih automobila, u prostranim skupštinskim klupama, a na ulici kaos. Oni su vlast, a u državi koju vode uglavnom vlada bezvlašće. E, tad se zapitam koji će nam moj oni uopće? Bestidnici, neljudi, koji, dok država i društvo pucaju po šavovima, raspravljaju o povećanju osobnih primanja kao da se žele još više udaljiti od BH realnosti, od običnog građanina koji baulja kroz život izgubljen poput japanskog turista kojeg su, umjesto u Stari Grad neke šaljivčine poslale u Iliće da slika Radobolju zatrpanu smećem i spokojne krave na ilićkim livadama.

GLAD U IZOBILJU

Sjetim se tako rasprave između jednog mostarskog gradskog vijećnika i polugladnih mostarskih vatrogasaca, a u okviru nekakve TV debate koja datira od jeseni 2009. godine. Na sav jad koji su pred njega istresali nezadovoljni vatrogasci gospodin vijećnik je uporno ponavljao: „Pa ne ide to tako, ništa vi ne razumijete!“. Sjećam se kako je sjedio na izdvojenoj fotelji, sav ispeglan i njegovan poput nekog feudalnog velmože, kojem uopće nije jasno što to kmetovi od njega traže. Glad? Kakva glad? Teško je u nju povjerovati nekom tko živi u izobilju. Niti jednog trenutka gospodinu vijećniku nije palo na pamet da bi on trebao biti taj koji pokušava shvatiti situaciju u kojoj su se našli mostarski vatrogasci. Da ne govorimo o tome da bi možda trebao nešto poduzeti da im pomogne. On samo vidi da vatrogasci ne razumiju zbog čega je on nesposoban, kvaran, korumpiran i misli jedino na vlastito dupe.

Svejedno. Ni ja ne razumijem. Nitko nije sposoban shvatiti mukotrpni posao koji obavljaju mostarski gradski vijećnici i drugi BH političari. Nitko ne zna cijeniti njihovu muku, koja nikad nije dovoljno nagrađena novcem poreskih obveznika. Svi treba da šutimo i radimo. Za njih, naravno, a nama što ostane.

Mostarski proračun, gledano iz kuta mostarskih političara bi trebao biti dokument koji će još više podijeliti grad. I to na način da su potpuno jasno podijeljene interesne zone pojedinih stranaka na vlasti. A interes, koji oni brane, je, za javnost, nacionalni. A zapravo, znači da grad treba dijeliti na zone u kojoj moj, a ne tvoj rođak, ilegalno gradi hotel/tržni centar/kuću. Po tom principu treba i usmjeriti gradski novac. Zna se kome, naravno. Partijskim kolegama i institucijama gdje si i sam član upravnog odbora pa si i na taj način povećavaš kućni budžet slatkim javnim parama.

Pričalo se o rebalansu, potrebi za štednjom, a dok ovo pišem saznajem da je prijedlog proračuna otišao u Gradsko vijeće Mostara i o istom će se raspravljati na narednoj sjednici. Prijedlog proračuna je za skoro cijelih milijun KM veći nego prošle godine. Toliko o štednji. A kad će naredna sjednica? To, naravno, još uvijek ne znamo. Ipak, veselimo se novim vicevima iz mostarskog Gradskog vijeća. Stare su to liske.

Svatko ima svoju mahalu, svoj feud, svoje kmetove. A kmeta, kenjčinu, treba šibati, mučiti glađu i uopće dovesti u takvo stanje da sam počne misliti kako mu je dobro, da ponovo glasa za istog sadistu, jer počeo mu se sviđati taj perverzni SM odnos. Nikad nije kasno da naš čovjek, konzervativan sam po sebi, počne istraživati vlastitu seksualnost i da iz tamnog kuta svoje svijesti na površinu izvuče mazohističke sklonosti. I eto ga, modroguzi narod u ekstremnoj pornjavi.


(zurnal.info)




BIOGRAFIJA STIPE MESIĆA (8): Na ručku s Gadafijem

U izdanju VBZ Zagreb, 2004. godine objavljena je Politička biografija Stipe Mesića: Domovinski obrat, Ivice Đikića. U recenziji ove knjige Viktor Ivančić je napisao: “Ako Stipe Mesić uistinu predstavlja obrat u odnosu na autokratske navade svojega prethodnika, njegova politička biografija iz pera Ivice Đikića to je isto na planu ove vrste literature, trijumf poštenoga kritičkog žurnalizma nad tradicionalno hrvatskim mitološkim bljuzgama”.

Uz dozvolu autora Žurnal” će u nastavcima objaviti najzanimljivije dijelove ove knjige

«Tuđman i Mesić po meni su – u vrijednosno neutralnom smislu – dva najmarkantnija hrvatska političara nakon 1990. godine, a potencijal da im se eventualno, naglašavam eventualno, pridruži ima još jedino Ivo Sanader», kaže Marinko Čulić i nastavlja: «Račan je također prošao kroz gliptoteku 'velikih', ali ipak, bez traga kojeg bi trebalo sačuvati u cementnom mlijeku, i ako se stvarno politički umirovi, kako sam najavljuje, uskoro će iz nje i izaći. Zašto Tuđman i Mesić? Ne, naravno, samo zato što se radi o prvom i drugom predsjedniku Hrvatske, iako biografi neće baciti tintu ako i to podvuku, nego zbog neporecivog talenta da tome udahnu osobni pečat. Tuđman je uspio uvjeriti većinu Hrvata, pa čak i stanoviti broj Srba, da Hrvatska nije nastala naprosto rušenjem Berlinskog zida, koji se najviše obio o glavu komunističkim federacijama, nego u velikoj nacionalnoj revoluciji, kojoj je on bio na čelu. Mesić se nije posebno bavio tom mitologijom, vjerojatno i zato što je znao koliko je duboko ukorijenjena, ali ju je ipak razorio i to onda proslavio titulom koja pomalo miriše na postmonarhijsku Francusku: građanin-predsjednik. Time je poslao jasnu poruku da Hrvatska nije nikakav eksponat iz muzeja revolucije nego država koja bi trebala biti sretna ako je što sličnija dosadnjikavim, ali dobro uređenim, zapadnim zemljama. To je i njegova osnovna razlika u odnosu na Tuđmana. Mesić nije vizionar koji pomiče planine – ali i koji, stalno zagledan u visine, gazi sve pred sobom – nego nadareni eklektik čije se sve znanje sastoji od stvari koje je netko već rekao. No, u izboru tog 'nekog' išao je na sigurno, pa su to bile zemlje zapadne demokracije, i one su, zapravo, u njegovo ime i obavile demontažu tuđmanovskog 'ancien regimea'».

UKLANJANJE GARDISTA

Odmah po pobjedničkom usponu na Pantovčak – gdje je istoga časa na sve važnije pozicije instalirao ljude iz svog izbornog stožera, ali se većine njih u međuvremenu, više ili manje elegantno, riješio – novi hrvatski predsjednik zdušno se bacio na demontažu tuđmanovštine kao vladarskoga stila i političke doktrine: zamak na elitnom zagrebačkom brijegu odmah je otvorio građanima i dotad nepoželjnim novinarima kojima je omogućio da zavire u svaki kutak tog golemog socijalističkog zdanja što je ranih šezdesetih godina izgrađeno za potrebe Titovih rijetkih boravaka u Zagrebu; uklonio je iz svog okruženja počasne gardiste odjevene u tzv. povijesne hrvatske odore koje s poviješću nisu imale nikakva dodira, ali su zato imale itekakve veze s Tuđmanovom opsjednutošću da povijest kreira po mjeri vlastitoga shvaćanja; riješio se desetaka tjelohranitelja što su bili regrutirani iz Prvog hrvatskog gardijskog zbora, Tuđman-Šuškove pretorijanske garde, te su ga počeli osiguravati pripadnici Ministarstva unutarnjih poslova; lišio se vladarskoga kiča i pompe čemu je njegov prethodnik bio jako sklon... «Kada sam prvi put posjetila Mesića u Predsjedničkim dvorima bila mi je prostim okom vidljiva razlika u poimanju protokola koji je za vrijeme Franje Tuđmana funkcionirao kao da je riječ o zaštićenoj tvrđavi. Mesić je vrlo brzo od svoje rezidencije uspio napraviti prostor koji me je podsjetio na rezidenciju bivšeg češkog predsjednika Vaclava Havela, a i atmosfera je na Pantovčaku bila gotovo jednako opuštena kao u uredu češkog šefa države», kaže Heni Erceg.

Mesić se, međutim, od Tuđmanove vladavine nije htio distancirati samo na pojavnoj razini i samo u onome što je bilo vidljivo golim okom kad bi se došlo u Predsjedničke dvore. Njegova je namjera otpočetka bila da javno prokaže stvarnu narav Tuđmanova režima, a u tom poslu odlučio se poslužiti svim materijalnim tragovima koje je zatekao u Uredu predsjednika: Mesić je širom otvorio Tuđmanovu arhivu, pa su u prvoj polovici 2000. mnogi hrvatski listovi objavili desetke i desetke stenograma sa sjednica što su tokom devedesetih godina vođene na Pantovčaku i na kojima je detaljno kreirana sudbina ove zemlje i njezinih građana, a Feral Tribuneu je, osim toga, dostavio i dokumente Službe za zaštitu ustavnoga poretka iz 1995. i 1996. godine koji su svjedočili o prisluškivanju opozicijskih čelnika u toku poznate «zagrebačke gradonačelničke krize». Na Tuđmanovim pantovčačkim sesijama odlučivalo se doslovno o svemu: o kadrovskim rješenjima, o vođenju ratnih operacija u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, o poželjnoj etničkoj slici Hrvatske, o zaštiti i prikrivanju ratnih zločinaca iz hrvatskih redova, o privatizaciji ovdašnjih poduzeća i o podobnim kupcima za ta poduzeća, o metodama obračuna s političkim neistomišljenicima... «Tih mjeseci trpio sam užasne i nevjerojatne napade sa svih strana zbog toga što sam pustio u javnost tzv. Tuđmanove transkripte: optuživali su me da to ne smijem raditi, da kršim zakon, da se obračunavam s mrtvim čovjekom, da otkrivam državne tajne...», kazuje Mesić. «Sve su to, naravno, bile gluposti. Transkripti koji su bili pohranjeni u ovom uredu nisu bili označeni pečatom državne, vojne ili službene tajne, a pored toga, ti transkripti nisu bili Tuđmanovo privatno vlasništvo: to su bili službeni i javni spisi koje je preuzela državna komisija nakon Tuđmanove smrti, a sve ono što je bilo privatne naravi – ali, koliko znam, i podosta onoga što nije bilo privatne naravi – preuzeo je i odnio Miroslav Tuđman, stariji sin Franje Tuđmana i nekadašnji šef tajnih službi. No, sve te činjenice nisu smetale brojnim novinskim turbohrvatima – koji su u smislu hrvatstva naglo nabubrili nakon 1990. – da me optužuju za odavanje tajni i za obračunavanje s mrtvim predsjednikom.

DRŽAVNE TAJNE

Nisam odavao nikakve tajne, nego sam samo htio da javnost vidi da su na Pantovčaku donošene odluke koje su kasnije provođene u drugim državnim institucijama, a te odluke nisu smjele biti donošene ovdje, u Uredu predsjednika, nego u Saboru, Vladi, Državnom odvjetništvu, policiji... Htio sam samo argumentirano pokazati da Hrvatska tokom Tuđmanove vladavine nije bila pravna i demokratska država i mislim da sam u tome uspio. To je bilo važno pokazati. Bilo je važno stoga što vjerujem da nije moguće graditi nešto novo, bolje i pametnije bez da se jasno utvrdi što je bilo prije toga i da se raščisti s mračnim stranama bliske prošlosti. Mnogi nisu dijelili to moje uvjerenje, a ne dijele ga ni danas, pa zbog toga svih ovih godina trpim snažne – i uglavnom neargumentirane – napade.»

Amir Muharemi smatra da je Mesićeva najveća zasluga to što je u predsjedničkom mandatu promijenio društvenu klimu u Hrvatskoj i što je pridonio tome da se neke pojave i postupci – koji su tokom devedesetih smatrani normalnima i uobičajenima – počnu smatrati nepoželjnima i anticivilizacijskima. «Njegovo snažno inzistiranje na antifašizmu dovelo je do toga da neki ljudi koji su se dičili svojom odanošću ustaškim idejama u međuvremenu skinu crne košulje i značajno ublaže svoju retoriku i stavove. Mesićevo umirovljenje sedmorice generala iz rujna 2000., oko čega se bilo diglo najviše buke i povike, dovelo je do toga da je vojska u proteklih pet godina zaista postala depolitizirana, pa više nema zveckanja oružjem iz političkih razloga i politička uloga oružanih snaga više nije društveni problem. Predsjednik je, dakle, čitavo ovo vrijeme s Pantovčaka emitirao energiju koja je nesumnjivo dovela do pozitivnih pomaka i rezultirala je pretvaranjem Hrvatske u zemlju koja uživa stanovit ugled u svijetu i koja normalno komunicira sa susjedima», kaže on. «Čini mi se da je Mesić sam sebi na početku mandata među prioritetne zadatke stavio detuđmanizaciju Hrvatske i njegov je doprinos u tom smislu jako velik. Učinio je koliko je mogao, a nije mogao mnogo naprosto zato što ga tadašnja koalicijska vlast na čelu s premijerom Ivicom Račanom nije htjela pratiti u nakani da se – koliko god je moguće – razotkrije prava uloga Franje Tuđmana i stvarna priroda njegova režima», govori Heni Erceg. Davor Butković, također, priznaje Mesiću velike zasluge za skidanje tuđmanovskog balasta s ove zemlje, balasta koji je Hrvatsku, zapravo, bio doveo u popriličnu međunarodnu izolaciju. «Najviše što je Mesić napravio za Hrvatsku jest njegova predsjednička inauguracija, kad je u Zagreb došao cijeli svijet, a na Tuđmanov sprovod nije došao nitko. Mesić je, osim toga, jako dobro prihvaćen u Bosni, što je važno zato što skida ili umanjuje jedan veliki teret koji pritišće hrvatsku politiku. Svi njegovi vanjskopolitički istupi u prve dvije godine mandata bili su besprijekorni i vrlo korisni za Hrvatsku.»

ODNOSI S RAČANOM

Kad govori da je dobro surađivao s Ivicom Račanom, Stipe Mesić – po svemu sudeći – svjesno ne govori istinu, pošto mu je, vjerojatno, stalo do SDP-ove podrške na predstojećim predsjedničkim izborima. Tomislav Jakić, koji je bio predsjednikov vanjskopolitički savjetnik od jeseni 2000. do 31. srpnja 2003., nudi, naime, nešto drukčiju i, čini se, bitno realniju sliku Mesić-Račanovih odnosa: «Njih dvojica nisu se podnosili na onoj najelementarnijoj ljudskoj razini, pošto su i ljudi i političari sasvim različitih senzibiliteta i pogleda na bavljenje politikom. Mesić ima jasnu političku platformu i dosljedan je u zastupanju vlastitih političkih načela. Hrabar je u zastupanju tih načela što je ponajbolje ilustrirao slučaj umirovljenja ratnih generala. Spreman je da ide neistraženim političkim putevima i da razbija barijere. Račan je, pak, totalna suprotnost svim tim, po meni, pozitivnim Mesićevim osobinama, a o tome kako je doživljavao Mesića i njegovu funkciju dosta govori činjenica da je, kad bi dolazio na Pantovčak, tražio da ulazi na sporedni ulaz: želio je izbjeći da ga netko eventualno vidi i da se njegovi dolasci evidentiraju. Bilo je jasno da to Mesića nervira, ali se trudio da ne pokazuje koliko mu smeta takav odnos». Jakić je, inače, autor zacijelo najvažnijih Mesićevih govora i izjava u predsjedničkom mandatu: obraćanja izraelskim parlamentarcima u Knessetu, potom obraćanja hrvatskoj naciji u povodu haaške optužnice za ratne zločine protiv umirovljenog generala Janka Bobetka, televizijskog govora u povodu početka američke invazije na Irak, te govora u Spomen-području Jasenovac i besjede prilikom otvaranja nove zgrade američkoga veleposlanstva u Zagrebu. «Ne bih si htio pripisivati prevelike zasluge za te govore, jer sam samo formulirao ono što je predsjednik mislio. Pisanje govora za predsjednika predstavljalo mi je dosta ugodan posao, pošto se Mesićeva politička uvjerenja, uglavnom, poklapaju s mojim uvjerenjima. On je liberalan političar vrlo svjestan socijalne note u politici, uvjereni je i dosljedni antifašist, te iskreni pobornik hrvatske nezavisnosti. Osim toga, zagovornik je individualiziranja krivnje za ratne zločine, ne bježi od vlastite odgovornosti i vlastite prošlosti, pristaša je regionalne suradnje unatoč svemu što se u regiji događalo u proteklih petnaestak godina... Nasuprot stajalištima Račanove Vlade, bio je pobornik da se sa susjedima najprije rješavaju pitanja u kojima ima najmanje razlika kako bi se stvorila atmosfera za ozbiljne pregovore o temama u kojima su mimoilaženja osjetnija. Račanova je Vlada, pak, išla obratno: dok se ne složimo u ključnom pitanju, dotle nema ništa. Mesić je, nadalje, iskreni pobornik povratka svih koji su protjerani ili su izbjegli, on definitivno nije šovinist, nacionalist je u pozitivnom smislu te riječi i veliki je zagovornik odjeljivanja države i Crkve. To su otprilike i moje političke pozicije», kaže Jakić.

«Govorim u ime demokratske Hrvatske koja nastavlja tradicije antifašističke i slobodarske Hrvatske iz vremena Drugog svjetskog rata. Govorim u ime one Hrvatske koja se s poštovanjem i pijetetom klanja uspomeni na milijune žrtava Holokausta», kazivao je hrvatski predsjednik 30. listopada 2001. u izraelskom parlamentu. «Najprije ću doslovno citirati ono što sam rekao jučer predsjedniku Katsavu: koristim svaku priliku da se ispričam svima onima kojima su bilo kada Hrvati nanijeli bilo kakvo zlo. Naravno, Židovi su tu na prvom mjestu. Kao predsjednik Republike Hrvatske izražavam duboko i iskreno žaljenje zbog zločina počinjenih nad Židovima u vrijeme Drugog svjetskog rata, na području kvislinške tvorevine nazvane Nezavisna Država Hrvatska, koja nije bila niti nezavisna niti hrvatska. Kao što je većina hrvatskog naroda u to vrijeme znala da joj je mjesto na strani antifašističkog otpora kojemu je na čelu stajao također Hrvat, maršal Tito, tako i današnja Hrvatska zna da svoju budućnost i svoje odnose s drugim zemljama može graditi samo na čvrstoj opredijeljenosti za demokraciju i slobodu u čije su temelje ugrađene i neprolazne vrijednosti antifašizma. U jednom kratkom razdoblju, u borbi za nezavisnost i neposredno poslije toga, tragično pogrešno postavljeni koncept ujedinjavanja svih Hrvata, rezultirao je s jedne strane negiranjem tamnih stranica naše povijesti, a s druge – traženjem uzora upravo u njima. To je vrijeme prošlo i neće se vratiti. Duboko smo svjesni svoje odgovornosti u pogledu istraživanja, procesuiranja i suđenja ratnim zločincima, bez obzira na njihovu nacionalnost i vrijeme kada su ti zločini počinjeni. Za suđenje ratnim zločincima nikada nije kasno.»

Ivica Račan, niti bilo tko iz njegove vlasti, nikad se ni na kilometar nije približio ovako jasnoj osudi Tuđmanova koncepta «svehrvatske pomirbe» i hrvatskog fašističkog zastranjenja u Drugom svjetskom ratu, kao što se nikad nije ni blizu primaknuo dosezima Mesićeva govora održanog 11. svibnja 2003. u Jasenovcu.

«Mjesto na kojem se nalazimo bilo je jedno od najvećih stratišta u vrijeme države koja je možda bila zamišljena kao hrvatska, ali koja – takva kakva je bila – doista nije bila hrvatska. Nema ni smisla, ni potrebe licitirati brojem ubijenih, kao ni podacima o tome koliko je pripadnika koje nacije ili nacionalnosti ovdje likvidirano na krajnje brutalan, normalnom čovjeku upravo nezamisliv način. I jedno jedino ljudsko biće ubijeno samo zbog toga što pripada ovoj ili onoj naciji, ovoj ili onoj vjeri, ili zato što misli drugačije od svoga krvnika, previše je. A u Jasenovcu se ubijalo samo i jedino zbog toga što je netko bio Srbin, Židov ili Rom, ili pak Hrvat koji se nije slagao s idejama tadašnjih vlastodržaca u Zagrebu. Ubijalo se na tisuće i desetke tisuća; ubijalo se civile – muškarce i žene, stare i mlade, pa i djecu.» I još: «Moram reći da današnja Hrvatska ni u čemu nije sljednica one državne tvorevine iz vremena Drugog svjetskog rata koja je, nažalost, imala hrvatsko ime. Moram reći da se ovdje, u Jasenovcu, ali ne samo ovdje i ne samo tada, ubijalo u ime ideje hrvatske države. Ideja vlastite države velika je i veličanstvena ideja. No, nema te ideje koja bi mogla opravdati ubijanje nevinih ili da budem precizan: politiku ubijanja nevinih. To je naprosto nedostojno i nedopustivo». I još: «Naturaju nam zaborav i povijesne falsifikate u ime tzv. općehrvatske pomirbe. Današnjim generacijama pomirba nije potrebna. Ni odijum fašizma, ni slava antifašizma nisu automatski prešli s očeva na sinove i unuke. Sukobi prošlih generacija nisu i ne smiju postati sukobima današnjih. Ali nove podjele na liniji sučeljavanja fašizma i antifašizma mogli bi obnoviti upravo oni koji uporno i agresivno, i opet zloupotrebljavajući hrvatsko ime, nastoje rehabilitirati kvislinški režim što je bio uspostavljen u Hrvatskoj godine 1941. Nema i ne može biti rehabilitacije ustaštva i fašizma! Nema i ne može biti rehabilitacije onih koji su ovdje u Jasenovcu ubijali nevine ljude, reći ću još jednom, samo zato što su bili Srbi, Židovi ili Romi, ili pak Hrvati koji su se usudili misliti drugačije od ustaškog vodstva. Povijest je rekla što o njima misli. Povijest ih je žigosala i otpisala, i to s pravom. Mi ne želimo biti zarobljenici ideologije krvi i tla, etnički čistih država i superiornih, odnosno inferiornih rasa i naroda. Povijesno zlo ima i može imati mjesta u današnjici samo u ulozi upozorenja. Ono nikako i nikada ne smije postati dijelom aktualnih političkih kretanja i stremljenja. Činjenica je da su u Hrvatskoj srušene tisuće spomenika antifašističkim borcima i žrtvama fašizma. Činjenica je, također, da naša djeca i danas još uče iz udžbenika u kojima neće naći istinu o Drugom svjetskom ratu. Tome mora doći kraj. Oni koji bi nas željeli vratiti u neprozirne, krvave magle prošlosti, koji bi htjeli naše mlade ljude pretvoriti u zarobljenike falsificirane povijesti i kojima bi odgovaralo da se Hrvatska vrati u izolaciju, često su neugodno glasni i agresivni. Oni nisu bez utjecaja. Ali oni su ipak manjina».

CENZURA GOVORA

Tomislav Jakić kaže da Račan i njegovo koalicijsko društvo nisu pritiskali Mesića da promijeni ton svojih govora u Jeruzalemu i Jasenovcu, ali su se itekako trudili da sadržaj nekih drugih predsjednikovih javnih istupa bude bitno drukčiji ili da ih uopće ne bude. «Tu mislim na Mesićevo televizijsko obraćanje naciji u povodu podizanja haaške optužnice protiv generala Janka Bobetka, kad su se oko Bobetkove kuće okupljali čudni ljudi i kad se prijetilo građanskim ratom, te na obraćanje u povodu početka američke vojne intervencije u Iraku. Tada su iz Banskih dvora stizali jasni pritisci da Mesićeva retorika bude umjerenija i popustljivija prema desnici, odnosno Sjedinjenim Državama», veli Jakić.

Mesić se 25. rujna 2002. obratio građanima u vezi sa «slučajem Bobetko».

«U slučaju optužnice protiv generala Bobetka nije riječ ni o dovođenju u pitanje legitimnosti Domovinskog rata, ni o ugrožavanju opstojnosti hrvatske države. To želim posebno naglasiti. Naime, ekstremni politički krugovi koji su posljednjih dana sve glasniji i agresivniji, uporno ponavljaju tezu kako svijet, koji navodno ne želi hrvatsku državu, optužbom protiv generala Bobetka želi rušiti njene temelje. Ponavljam: to naprosto nije istina. General je, na osnovi tzv. zapovjedne odgovornosti, optužen za sasvim konkretne zločine, koji su se nedvojbeno dogodili, u vrijeme, odnosno nakon jedne određene vojne operacije, a koji su - nažalost - isto tako nedvojbeno počinjeni s hrvatske strane. Da bi stvari svakome do kraja bile jasne, dodat ću da zapovjedna odgovornost znači odgovornost onoga koji je bilo naredio zločine, bilo znao za njih, a nije ih pokušao spriječiti, bilo saznao za njih, a nije kaznio njihove počinitelje. To je kriterij na osnovu kojega se trenutno u Haagu sudi Slobodanu Miloševiću, čovjeku koji je najodgovorniji na sva zla koja su se na našim prostorima dogodila u posljednjem desetljeću.» Pa je nastavio: «Ekstremne političke snage u Hrvatskoj, oni koji su rezultate izbora godine 2000. doživjeli kao svoj poraz, spremno su i bez ikakvih skrupula iskoristili slučaj generala Bobetka da pokušaju ne samo promijeniti odnos Hrvatske prema Haaškom sudu, nego i da cijeli razvoj Hrvatske usmjere u pravcu suprotnom od onoga kojim se ona danas kreće. Političko djelovanje je, naravno, legitimno. Ali nije legitimno i ne smije se dopustiti dovođenje u pitanje budućnosti ove zemlje. Nije legitimno i neće se dopustiti mobiliziranje na antievropskoj i antidemokratskoj platformi. Napokon, nije legitimno i ne dolazi u obzir dovođenje Hrvatske u položaj taoca bilo čijih ambicija, privilegija ili straha od istine, odnosno odgovornosti. Nitko nema mandat za uvođenje Hrvatske u novu izolaciju. Nitko nema mandat zloupotrebljavanja sudbine jednog čovjeka, ma tko to bio, kako bi se obranila vlastita pozicija. 'Slučaj Bobetko' nije i nikada ne smije postati 'slučaj Hrvatska'. Ali, i to moram krajnje jasno reći, ima onih koji žele 'slučaj Bobetko' iskoristiti da bi od Hrvatske napravili 'slučaj'. Naše ponašanje u sadašnjoj situaciji, odredit će našu budućnost na međunarodnoj sceni. Mi moramo ustrajati na tome da je Hrvatska pravna država, da svi zakoni jednako vrijede za sve i da nitko nema i ne smije imati bilo kakve privilegije, bez obzira na prijašnje zasluge. Mi moramo inzistirati na tome da se otvorena pitanja ne rješavaju na ulici, na estradnim koncertima i u krugovima ovih ili onih interesnih skupina. Sva se pitanja mogu i moraju rješavati isključivo u sklopu institucija sistema. U tome vidim i zadaću naše Vlade. Vjerujem da razumijete što vam želim reći. Opet smo se našli u situaciji da sami odlučujemo o svojoj sudbini. Siguran sam da imamo snage to učiniti na način koji će pokazati da ekstremi neće proći, da su temelji našeg demokratskog ustroja čvrsti, da smo trajno opredijeljeni za individualiziranje krivnje i skidanje hipoteke rata i da smo odlučni svoju budućnost graditi u krilu demokratskog svijeta i ujedinjene Europe».

Dvije godine kasnije, Mesić se prisjetio tih dana kad se s tuškanačkih obronaka, gdje se nalazi Bobetkova kuća, uvelike zveckalo oružjem: «Tada se pokušalo na jedan umjetan način stvoriti mit o generalu Janku Bobetko da bi ga se zaštitilo od odlaska u Haag. Bilo je dosta njih koji danas zagovaraju suradnju s Haaškim tribunalom – primjerice, premijer Ivo Sanader – koji su u to vrijeme hodočastili u Bobetkovu kuću. Nakon obraćanja naciji doživio sam brojne kritike iz radikalnih krugova, bilo je pogrdnih pjesama na moj račun, pao mi je rejting, ali znao sam da će to trajati kratko i da će se opet pokazati da sam bio u pravu. Mene, inače, nikad nije interesiralo kakav će mi biti rejting poslije donošenje neke odluke koju moram donijeti. Jedino me zanima da ta odluka bude ispravna i principijelna, da je u skladu sa zakonom, te da je u interesu građana ove zemlje. A mislim da je svakom građaninu ove zemlje i čitavoj ovoj zemlji u interesu da se krivnja individualizira, a krivnja se može individualizirati samo tako da oni koji su optuženi iziđu pred sud i kažu što imaju kazati». «Stipe Mesić je čovjek koji ne izaziva ravnodušnost: ili ga mrze ili vole», kaže Tomislav Karamarko, «i s njim se čovjek može slagati ili ne slagati, ali on nesumnjivo zaslužuje respekt. Zna biti uporan i tvrdoglav, zna biti vrlo hrabar i nekad ide donkihotovski. Zamjeram mu jedino to što se malo previše voli družiti s partizanima i komunistima, dok nije osobito sklon druženju s ljudima koji su sudjelovali u Domovinskom ratu. Mislim da mu je to pogreška.»


Dvadesetog ožujka 2003., dan nakon početka američko-britanske invazije na Husseinov Irak, predsjednik Republike pred televizijskim je kamerama održao govor u kojemu je iznio hrvatski stav o tom ratu.

«Akcija se vodi na osnovi samostalne odluke zemalja čije trupe u njoj sudjeluju, ona nema osnove u mandatu Ujedinjenih naroda i u tom smislu ova vojna akcija nema legitimitet», rekao je. «Republika Hrvatska najavila je da će podržati vojnu opciju samo i jedino ako ona bude posljedica jasne i nedvosmislene odluke svjetske organizacije. Večeras mogu samo ponoviti to strogo načelno stanovište. Mi znamo da je režim Saddama Husseina krvava i brutalna diktatura. Mi nikada nismo potcjenjivali opasnost nekontrolirane proizvodnje, odnosno postojanja oružja za masovno uništavanje. Republika Hrvatska bila je među najodlučnijim pobornicima stvaranja i djelovanja svjetske antiterorističke koalicije, kada se - poslije napada na New York i Washington – globalni terorizam pokazao kao opasnost za svakoga od nas i za sve nas, za našu civilizaciju. Usprkos svemu tome, mi ne možemo podržati akciju usmjerenu na rušenje režima u Iraku, kao ni u jednoj drugoj zemlji, pogotovo kada se to događa bez mandata Ujedinjenih naroda i protiv volje najvećeg dijela međunarodne zajednice. Mi ne možemo podržati marginaliziranje svjetske organizacije u ovako ključnom pitanju. Mi ne možemo prihvatiti da se u međunarodnim odnosima uspostavi model ponašanja koji bi, pojednostavljeno rečeno, onima koji raspolažu silom i koji tako odluče, omogućavao pokretanje vojnih akcija protiv režima bilo koje zemlje. Jer, ako to prihvatimo u slučaju jedne zemlje, s kakvim bismo moralnim pravom to mogli odbiti u slučaju neke druge? I tko bi mogao odgovoriti na pitanje: tko će biti sljedeći?»

JAKIĆEVA ULOGA

Za razliku od Davora Butkovića, većina političkih analitičara smatra da je predsjednik Mesić puno izgubio na državničkoj ozbiljnosti kad je iz njegova ureda otišao, ili je otjeran, Tomislav Jakić. Vanjskopolitički savjetnik, nekadašnji urednik i novinar na zagrebačkoj televiziji, na Pantovčaku je prestao raditi u srpnju 2003., a formalni povod njegovu razlazu s predsjednikom bio je sadržan u Jakićevu sukobu s Miladom Privorom, bivšom šeficom protokola u Uredu predsjednika: i zaista, teško se sjetiti ijednog Mesićeva ozbiljnog govora i duže pamtljivog istupa o bilo čemu otkad je Jakić otišao iz njegova okruženja. Bivši vanjskopolitički savjetnik tvrdi da se s predsjednikom ni u čemu nije politički razišao, ali mu je ovaj u jednom razilaženju s gospođom Privorom uskratio povjerenje, što je Jakiću bilo dovoljno da se povuče iz savjetničkoga tima. «Kad se dogodio taj sukob s gospođom Privorom, koji se ticao jednog prilično banalnog tehničko-protokolarnog pitanja, predsjednik je zatražio da oboje pišemo izjave i za koga se pokaže da je u krivu – mora otići iz ureda. Nisam sebi htio priuštiti to poniženje, pa sam odlučio otići. Premda mi Mesić to nikad nije rekao, znam da je premijer Račan tada na njega vršio pritisak da me otpusti, a predsjednik valjda nije htio ulaziti u sukob s Vladom, pa mu je odgovarao moj odlazak i nije se potrudio da me zadrži. Neposredni povod Račanove ljutnje na mene bilo je pripremanje trilateralne izjave između Srbije i Crne Gore, Hrvatske i Bosne i Hercegovine o povratku izbjeglica i prognanih: radilo se o jednoj vrlo načelnoj izjavi u kojoj je, otprilike, stajalo da treba pronaći način da se obeštete oni koji su imali stanarsko pravo i koji su to pravo izgubili bez svoje krivnje. U interpretaciji Račana i njegove družine to je bilo ovako: Mesić i Jakić tjeraju državu u bankrot. Mesić se s time, iz nekih razloga, nije htio nositi i tražio je da mijenjam tekst izjave, premda se tu nije radilo ni o kakvom bankrotu države, nego Vlada Mesiću, jednostavno, nije htjela dozvoliti postizanje jednog krupnog političkog poena», pripovijeda Jakić i nastavlja: «Raditi s predsjednikom Republike bilo je ugodno, ali je raditi u Uredu predsjednika katkad bilo manje ugodno. S Mesićem je lako surađivati: brzo misli, brzo shvaća što mu se predlaže i zašto mu se predlaže i sklon je novim idejama i novim pristupima stvarima. Na kolegijima, koji su se održavali ponedjeljkom i četvrtkom u 9 sati i 30 minuta, ponekad je prijekornim tonom tražio da mu se iznesu prijedlozi i mišljenja. Pamtim da je znao reći: 'Imam vas zato da mi kažete svoje mišljenje'. Na tim kolegijima često je znalo biti Mesićevih zamjerki na rad savjetnika. On ne skriva ako je nezadovoljan, ali nezadovoljstvo iskazuje na način koji se dade preživjeti. Očito ima vrlo dobre živce i samo sam dva puta svjedočio da je povisio glas: jednom na kolegiju, drugi put na jednom užem sastanku. Na tom kolegiju – sredinom 2002. godine – pripremao se njegov sastanak s izaslanstvom Viteškog alkarskoga društva i on je izričito tražio da mu svi savjetnici kažu svoje mišljenje o tome što treba napraviti, ali je većina savjetnika bila nespremna za iznošenje vlastitog mišljenja i to ga je jako naljutilo. Drugi put, na užem sastanku, rekao je jednom savjetniku da apsolutno ništa ne razumije, jer je zagovarao stav koji je predstavljao umiljavanje desnici. Njegove su loše strane to što je ponekad nedovoljno uporan da privede kraju ono što je započeo, što posjeduje preveliku dozu benevolentnosti, što nije sklon da otvoreno kaže 'ne' i što je sklon da progleda kroz prste onim ljudima koji su mu na bilo koji način simpatični». «U slučaju alkara nisam previše razmišljao, jer nisam mogao prihvatiti grubu politizaciju Alke», veli Mesić. «Oni su mene vrijeđali i izvrgavali su ruglu funkciju predsjednika Republike, pa ništa drugo nisam mogao napraviti, nego ih otprašiti otkud su došli. Da su se barem ispričali, razmislio bih, ali ovako nije bilo nikakvog smisla da se petljam s njima.»

NEČUVENI ISPADI

«Mesić je samo u prvoj godini mandata nastupao kao ozbiljan i odgovoran predsjednik», ocjenjuje Butković, «a onda su došle promjene Ustava kojima su mu smanjene ovlasti i njega je to strašno pogodilo. To se poklopilo s dolaskom Željka Bagića u Ured predsjednika i tada je Mesić počeo uspostavljati podzemne mehanizme održavanja vlasti i moći, te tu počinju njegove manipulacije obavještajnim službama.» Tomislav Karamarko s time se slaže u onoj mjeri koja se tiče Željka Bagića. «Savjetnik mora biti savjetnik», misli on, «i savjetnik ne služi tome da po novinama govori da je šef svih špijuna, te da trubi o svojoj moći i nedodirljivosti. To je neozbiljno i sigurno je da je Mesić angažiranjem Bagića puno izgubio na ozbiljnosti i vjerodostojnosti.» Butković će ustvrditi da je Mesić «zapravo loš i neodgovoran predsjednik», pa će zatim pobrojati razloge zbog kojih tako misli. «Njegovi su javni nastupi vrlo često izrazito neodgovorni, neozbiljni, činjenično neutemeljeni i, u stanovitoj mjeri, u izričaju nepristojni. Treba se sjetiti njegova potpisa na protokolu o prodaji sisačke Željezare ruskome Mechelu: on je javno tvrdio da nije potpisao taj protokol i pokazalo se da pritom nije govorio istinu. Također se pokazalo da je prodaja Željezare Rusima bila promašaj. Nedopustiva je, uz to, njegova neformalna razina veza s ljudima koji imaju novce. Neformalan može biti s građanima na kavi, ali ne može predsjednik Republike neformalno primati nekoga tko želi investirati 40 milijuna dolara u Hrvatsku. Također, sve zemlje s kojima je Mesić u dobrim odnosima uglavnom su mračne diktature i ta njegova 'politika nesvrstanosti' nikako ne može koristiti strateškim interesima Hrvatske. Tu posebno mislim na njegovu vezu s libijskim diktatorom Moamerom El Gadafijem, a u vezi s Gadafijem imao je jedan nečuven ispad koji se ticao lista u kojemu radim: kad je Jutarnji objavio tekst o aferi vezanoj za uvoz libijske nafte u Hrvatsku i taj tekst ilustrirao fotografijom na kojoj je Mesić u društvu s Gadafijem, on je dao izjavu da je Jutarnji list smeće. S druge strane, jedva čeka dati intervju Jutarnjem listu.» Heni Erceg kaže da su njezina novinarska iskustva s Mesićem načelno pozitivna i da nikad nije odbio intervju koliko god povod bio neugodan, ali dodaje da ju je znao i negativno iznenaditi. «Napisala sam tekst u kojemu sam rekla da predsjednik države naprosto nema pravo kazati da je Jutarnji list smeće. Pritom sam bila pristojna i vrlo suzdržana prema njemu i nemalo sam se iznenadila kada je u jednoj emisiji na OTV-u kazao: 'Heni Erceg laže'! Navodim ovo tek kao bljesak one bahatosti koju Mesić nije pokazivao ranije i koje se kao prvi čovjek u državi, i kao pretendent na još jedan predsjednički mandat, itekako treba čuvati. U nekoliko je navrata, također, upao u zamku taštine: recimo, bio je skoro spreman useliti u državnu vilu u Grškovićevoj ulici, pa je onda ipak odustao, na što je, vjerujem, kao i na mnogo drugoga, značajno utjecala njegova supruga Milka.»

FASCINACIJA GADAFIJEM

Mesića se u hrvatskoj javnosti dosta često prozivalo zbog povezanosti s pukovnikom Gadafijem i on tu povezanost nikad nije nijekao. Unatoč tome što voli kazivati da ga nitko ne može fascinirati svojom ličnošću, hrvatski predsjednik prilično je fasciniran Gadafijem, a ovaj je autor tu zadivljenost jasno vidio tokom jednog ručka s Mesićem i članovima njegove obitelji u državnoj kući na otoku Hvaru, gdje Mesićevi ljetuju: i predsjednik, i njegova supruga, i njihova kćer Saša tokom tog ručka nisu skrivali vlastitu impresioniranost libijskim diktatorom. «Baš mi je drago da sam ga upoznala, jer je nevjerojatan čovjek», kazala je tada gospođa Mesić. «Bila sam izaslanica predsjednika Republike na čelu gospodarske delegacije koja je u svibnju 2001. išla u Libiju. U delegaciji su bili predstavnici velikih hrvatskih firmi, poput INA-e, Ingre, Plive, Podravke...», priča Štefanija Balog, čiji je Arhitektonski studio u Libiji poslovao još sedamdesetih godina. «Poznato je da se zapadni svijet dugo bunio protiv suradnje s Libijom, ali gospodarstvo, po meni, mora probijati političke barijere i ljudi koji se bave biznisom moraju pronalaziti nove poslove i nova tržišta. Libija bi mogla biti obećanom zemljom za hrvatsku privredu: oni su dugo bili pod sankcijama i njima zaista treba baš sve, a tu ponajprije mislim na naše znanje u organiziranju poljoprivrede, u građevinarstvu, farmaceutskoj industriji, infrastrukturi, prehrambenoj industriji, u istraživanju nafte... Čudno mi je da se Hrvatska boji suradnje s Libijom, a da se te suradnje ne boje neke zemlje koje su članice Evropske Unije. Predsjednik Gadafi jako cijeni predsjednika Mesića i Hrvatsku smatra prijateljskom zemljom, pa bi tu naklonost svakako trebalo iskoristiti u gospodarskom smislu, pogotovo sad kad se serijski ukidaju sankcije pod kojima je Libija bila dugi niz godina.»

Davor Butković zaključuje: «Mesićeva je glavna prednost to što je politički jako lukav i što je drukčiji tip političara od svih koji trenutačno djeluju na hrvatskoj sceni. Mesić je jedan od nas i s njime se ljudi lako identificiraju, premda je izuzetno politički tašt, ali nema vanjske manifestacije taštine, koje je imao Franjo Tuđman. On teško konceptualizira stvarnost ili barem teško artikulira svoj koncept stvarnosti, ali je jako svjestan prednosti svojega imidža i dobro zna kako se čuva i održava politička moć.»

(kraj feljtona)

(zurnal.info)














ČUDESNO OZDRAVLJENJE: I na bolovanju ministar Hadžihafizbegović glumi u pozorištu Premijer Kantona Sarajevo zna da je njegov ministar za kulturu i sport na bolovanju. Međutim, nema pojma da ovaj to koristi kako bi glumio u pozorišnim predstavama širom BiH

Hadžihafizbegović: Glumac na bolovanju

Već je postalo uobičajeno da ministar kulture i sporta Kantona Sarajevo Emir Hadžihafizbegović nije na svom radnom mjestu. Moguće ga je sresti bilo gdje samo ne u Ministarstvu, gdje prima platu veću od dvije hiljade konvertibilnih maraka. Posljednjih petnaestak dana ministar kulture i sporta u Vladi KS-a je na bolovanju. Istovremeno, Emir Hadžihafizbegović igra u pozorišnim predstavama širom BiH. I dok poreski obveznici plaćaju Emira Hadžihafizbegovića da bude kantonalni ministar za kulturu i sport, on glumi. S obzirom da je trenutno na bolovanju, ostaje da se otkrije glumi li da je bolestan ili se pretvara da je ministar u Kantonu Sarajevo. Neupitno je samo da njegove glumačke sposobnosti koštaju poreske obveznike desetine hiljada maraka godišnje.

ŠTA PREMIJER ZNA O... MINISTRU?

Emir Hadžihafizbegović, jedan od najboljih glumaca na prostorima bivše Jugoslavije, trenutno angažiran kao ministar u Vladi Kantona Sarajevo, povremeno radi kao televizijski voditelj, nerijetko se bavi snimanjem filmova i TV reklama, a rado učestvuje i u televizijskim emisijama zabavnog sadržaja. Uglavnom, ima ga svugdje više nego u njegovom kabinetu ili na sjednicama Vlade. To potvrđuje i nedavno objavljeni izvještaj CCI-a o radu Vlade Kantona Sarajevo, prema kojem je ministar Hadžihafizbegović izostao sa čak 42 sjednice Vlade KS-a, od ukupno 90, koliko ih je održano prošle godine.

Upitali smo premijera Kantona Sarajevo Besima Mehmedića da li je upoznat sa zdravstvenim stanjem njegovog ministra, na šta smo dobili odgovor da ga je Hadžihafizbegović prije 15 dana obavijestio da će biti odsutan. Premijer nije znao da njegov ministar, dok je na bolovanju, igra pozorišne predstave, ali smatra da je to lična stvar ministra. Zakon ne predviđa da je rad na drugim poslovima, u vrijeme odsustva zbog bolesti, lična stvar uposlenika, pa makar on bio i ministar u Vladi Kantona Sarajevo. No, premijer se nije želio upuštati u razgovor na tu temu.

Hadžihafizbegović:Više ga ima na tv-u nego u kabinetuOD MINISTRA DO BLESANA

Budući da nas zanima (ne)rad gospodina Hadžihafizebegovića, prije osam dana smo u njegov kabinet poslali pitanja o čestim ministrovim odsustvovanjima. Interesovalo nas je gdje ministar putuje, koliko troši budžetskog novca na tim putovanjima, koliko je za vrijeme svog mandata bio na poslu...? Međutim, odgovor nismo dobili jer je, pretpostavljate, ministar na bolovanju. Osoblje u kabinetu nije znalo kada će se ministar vratiti s bolovanja, pa smo ga direktno kontaktirali. No, ministar/glumac Hadžihafizbegović nije bio raspoložen za razgovor.

-Trenutno sam na sastanku, pa idem na put - kazao je ministar Hadžihafizbegović i nastavio: Da, sinoć sam igrao u predstavu Žaba, a što se tiče mog posla on nije vezan za Kabinet. Trenutno sam na bolovanju, a uz to, ja opet dolazim na posao. Kada smo ga pitali da li je bio danas na poslu, ministar je odbrusio: Ko si ti, ba, čovječe, da me to pitaš?!

Dakle, ministar Hadžihafizbegović, jednostavno, voli glumu. Spreman je i na bolovanju igrati predstave, snimati filmove, posjećivati festivale, šepuriti se crvenim itisonima, izigravati simpatičnog blesana u reklamama... Dodajmo i to da je s titulom ministra uspio "pokupiti" čak sedam nagrada izvan BiH, snimiti šest filmova i pet pozorišnih predstava.

KAO KEVIN COSTNER

U intervjuu za magazin Azra, ministar Hadžihafizbegović je nedavno objašnjavao kako vremena za probe i predstave ima nakon radnog vremena, a da je filmove snimao tokom vikenda (?). Navodno, spava samo tri sata (!).

Najviše zamjerki, kaže, imao je zbog toga što je snimio reklamu za mobilnu mrežu Tomato u Hrvatskoj.

-To je ta licemjerna sredina. Kad Kevin Costner snimi reklamu za „Turkish Airlines“ to je ok, ili George Clooney za „Smirnoff Vodku“. A kad Emir Hadžihafizbegović snimi reklamu, to je neetično, nemoralno i sukob interesa. Često ono što na Zapadu tretiramo kao IN, kad se desi kod nas - to je sramno. Imam 25.000 fanova reklame „Tomato“ na Facebooku. Valjda sam tim svojim angažmanom promovirao i bh. glumca, podijelio hiljade autograma i šta je tu loše? Šta sam ja to loše uradio? U svakoj drugoj zemlji bi to bilo POZDRAVLJENO - ovdje je dočekano na nož- kazao je Hadžihafizbegović za Azru. Zaboravio je da dva spomenuta slavna glumca u svojim zemljama nemaju nikakvu političku funkciju.

Nije naodmet napomenuti da ministarsvo koje predvodi Emir Hadžihafizbegović godišnje izdvaja 240.000 budžetskih maraka za plaćanje penzionog i zdravstvenog osiguranja za slobodne umjetnike, među kojima su Fuad Deen Backović, Mugdim Avdić Henda, modna kreatorka Emina Husedžinović, Selma Muhedinović...

Prošle godine kulturni radnici su se suočili s još jednim primjerom bahatog odnosa ministra Hadžihafizbegovića prema kulturi i kulturnim radnicima u Sarajevu. Naime, iz Ministarstva kulture i sporta KS-a za sedam sarajevskih sportskih klubova iz ionako mizernog budžeta izdvojeno je 2.1 milion maraka, dok je za godišnju produkciju 13 kulturnih institucija KS izdvojeno svega 1.023.700 KM! Ili za kraj recimo da je za modne revije i predavanja hafiza Sulejmana Bugarija izdvojeno je čak 132.000 KM, dok je s druge strane Naradnom pozorištu u Sarajevu pripalo 150.000 KM.

Možda bi dobili i više, kada bi na repertoaru Narodnog pozorišta bila predstava u kojoj igra i ministar Hadžihafizbegović. Naravno, ukoliko bi glumac Hadžihafizbegović među silnim obavezama uspio da pronađe malo vremena.

(zurnal.info)

GOLI OTOCI JOVA KAPIČIĆA (1): Neću da me Šaban oslobađa

Kroz iscrpan polemički intervju Tamare Nikčević, knjiga Goli otoci Jova Kapičića  predstavlja svjedocenje jednog od rijetkih još uvijek živih vinovnika burnog perioda stvaranja i raspada Titove Jugoslavije. Njen sagovornik, Jovo Kapičić jedan je od centralnih učesnika najvažnijih istorijskih događaja 20. vijeka na ovim prostorima, počev od 27. marta 1941., preko legendarnih bitaka na Neretvi i Sutjesci, oslobađanja Beograda 1944., stvaranja UDB-e i Golog otoka, Mađarske revolucije, dodjele Nobelove nagrade Ivi Andriću 1961., sve do najbliskije prošlosti, jugoslovenskih ratova devedesetih i ostvarenja crnogorske nezavisnosti. 

Knjiga Goli otoci Jova Kapičića Tamare Nikčević, u izdanju VBZ-a, prodaje se u kioscima u Hrvatskoj i Srbiji do 22. aprila.

 Žurnal sa zadovoljstvom prenosi dijelove ove uzbudljive knjige


TN: Koliko puta ste posjetili Goli otok?

KAPIČIĆ: Tri puta. Prvi put, prije nego što je zatvor i napravljen, Ranković mi je rekao da izvidim teren:

Javi se Stevu Krajačiću, a on će ti dati dalje instrukcije. Miroslav Krleža je čuo od vajara Antuna Augustinčića da u Kvarnerskom zalivu postoji ostrvo mermera na koje bismo mogli da smjestimo naše IB-ovce“.1


TN: Miroslav Krleža je ispričao?! Kome?

KAPIČIĆ: Ne znam. Pretpostavljam Titu.

TN: Nijeste to neposredno čuli?

KAPIČIĆ: Ne. Čuo sam od Rankovića, ali ga nijesam pitao ni kome je to Krleža rekao, ni od koga je Marko to čuo... Pazite: Krleža nije predložio osnivanje logora, taman posla; samo je rekao da je od Augustinčića čuo da postoji ostrvo mermera...

TN: Zato vas i pitam.

KAPIČIĆ: Ne, ne!... Ranković mi je tako rekao, a ja nijesam imao razloga da ga dalje propitujem.

Na Goli otok otišao sam s profesorom geologije…

TN: Kojim profesorom?

KAPIČIĆ: Ne sjećam mu se imena; znam da je bio profesor Beogradskog univerziteta. Goli otok je bilo malo, kamenito, pusto ostrvo, puno zmija.

Međutim, profesor je utvrdio da golootički mermer nije tip sedimentne materije, nego da je u pitanju eruptivna masa koja nije za upotrebu.

GRADIŠKA JE BILA GORA OD AUŠVICA

TN: Nije valjda da ste Goli otok obilazili da biste utvrdili kvalitet mermera?

KAPIČIĆ: Ne, to je bilo sporedno. Cilj je bio da nađemo mjesto na koje ćemo smjestiti ljude koji su, izjasnivši se za Staljina, bili u zatvorima širom Jugoslavije. Ranković je, odmah po mom povratku, izdao nalog da se na Golom otoku naprave zatvori i prvi kažnjenici su počeli da pristižu.

TN: Koliko dana ste boravili na Golom otoku tokom te prve posjete?

KAPIČIĆ: Na Golom otoku sam sveukupno boravio pet dana: prvi put – dan, drugi put – tri dana i poslednji put – svega dan! Stizao bih u Rijeku, a onda bi me mornari ribarskim čamcem prebacili do Golog otoka… Nego, pustite to! Hoću da kažem nešto što je mnogo važnije, a što se zaboravlja: osuđenici iz redova vojske su, umjesto na Goli otok, većinom odlazili u Bileću i Staru Gradišku. Ta dva logora su bila u isključivoj nadležnosti vojske.

TN: Tamo nije bilo civila?
KAPIČIĆ: Nije i civilne službe nad vojnim zatvorenicima nijesu imale nikakvu nadležnost.

TN: U Bileću i Staru Gradišku nijeste odlazili?

KAPIČIĆ: Jesam. S Rankovićem sam jednom posjetio vojni logor u Bileći. Kada smo stigli, zatvorenici su bili izvedeni iz ćelija i, kao po komandi, počeli su da skandiraju:
“Tito – Marko! Tito – Marko!”

Pogledaj kako me dočekuju” – rekao mi je tiho Ranković – “a obojica vrlo dobro znamo šta o meni misle i šta bi mi, da mogu, uradili.”

Po zajedničkom nalogu Aleksandra Rankovića, Milovana Đilasa i Borisa Kidriča jednom sam posjetio i vojni logor u Staroj Gradiški.2

TN: Zašto su vas tamo poslali?

KAPIČIĆ: Bili su dobili informacije da se u Staroj Gradiški vrši tortura nad vojnim zatvorenicima… Zaista, Stara Gradiška je bila pakao, zatvor kao iz filmova strave i užasa. U odnosu na taj logor, Aušvic je bio hotel! Iscrpljeni i bolesni, izbezumljeni zatvorenici su ležali u smeću i smradu… Razbacane kible s izmetom, prljavština… Upravnik zatvora je bio odsutan, pa sam tražio da mi dovedu njegovog zamjenika.

Ti razbojnici nijesu zaslužili ništa bolje” – htio je da se dodvori.

Ako kažem Rankoviću šta sam vidio, ići ćeš u zatvor!” – vikao sam. “Ko te je ovlastio da ovo radiš?! Odmah da ste očistili ćelije i ukinuli sve kaznene mjere.”

Rankoviću sam podnio izvještaj i zatvorenici su iz Stare Gradiške prebačeni u Bileću.

TN: Ako ste vidjeli taj “jugoslovenski Aušvic”, jeste li mogli da razumijete zašto su vas kasnije ti ljudi toliko mrzjeli?
KAPIČIĆ:
Ne! Nikada nijesam mogao da opravdam i da razumijem da neko ruši djelo koje je stvorio. Bio sam protiv načina na koji je vojska postupala sa zatvorenicima, ali ipak…

TN: Kad su vojni IB-ovci odlazili u Bileću i Staru Gradišku, zašto su visoki oficiri - Vlado Dapčević i Kađa Petričević - robijali na Golom otoku?

KAPIČIĆ: Dio vojnih zatvorenika je bio odveden na Goli otok, a oni koji su bili aktivni, osumnjičeni u vojnim jedinicama, odvođeni su u Bileću ili Staru Gradišku.

Za razliku od onih s Golog otoka, vojni zatvorenici su, prije odlaska u logor, bili izvođeni pred vojni sud.

TN: Šta to znači?

KAPIČIĆ: Znači da se civilima golootočanima nije sudilo pred redovnim sudovima; u logor su odvođeni “administrativnom mjerom”.

TN: Ko je izricao administrativnu mjeru?

KAPIČIĆ: Lokalni, opštinski funkcioneri, sudije za prekršaje… Osumnjičenom je izricana administrativna mjera – zvanično nigdje evidentirana kao kazna – i on je automatski odvođen na Goli otok.

U Partiji je bilo ljudi koji su se suprotstavljali izricanju administrativne mjere…

TN: Ko?
KAPIČIĆ:
Veljko Mićunović, na primjer…

TN: Iako prethodno veliki rusofil, Veljko Mićunović je bio jedan od najžešćih kritičara Rezolucije Informbiroa i Staljinove politike prema Jugoslaviji.

KAPIČIĆ: To je tačno. Veljko Mićunović je tražio da se takozvani IB-ovci najprije izvedu pred sud, pa da se onda, ako im se dokaže krivica, vode na Goli otok. Mićunović to nije predložio zato što je volio Staljina; plašio se pobune u zemlji i van nje. Ali, Ranković ga je brzo umirio.

TN: Kako ga je “umirio”?!

KAPIČIĆ: ”Ne brini!” - rekao je Ranković na jednom od tih sastanaka. “Kažnjenici će u logor ići ‘administrativnom merom’, ostati mesec ili dva i vratiti se prevaspitani.”

TN: Ostajali su mnogo duže od tih “mesec ili dva”… Da ne govorimo o načinu na koji su “prevaspitavani”!

KAPIČIĆ: Sačekajte! “Administrativna mjera” jeste bila greška, ali priče da je Goli otok bio srednjovjekovno mučilište su najobičnija izmišljotina! Niko to ne može da kaže!

TN: Zar ne mislite da nije baš u redu da vi o tome govorite? Valjda bi trebalo pitati žrtve.

KAPIČIĆ: Ma, kakve žrtve?! Na Golom otoku jeste bila trećina nevinih, ali šta je s ostalima?!

TN: Aleksandar Ranković je rekao – polovina nevinih!
KAPIČIĆ:
Ne, ne… Upravo se i pozivam na Rankovićevu izjavu: trećina nevinih! Ali, šta smo mogli?! S naše strane, tamo niko nije ubijen, niko strijeljan, mučen, zlostavljan… To je laž!

TN: Kako laž?! Postoje svjedočenja tih ljudi. Književnik i akademik Dragoslav Mihajlović je pisao o užasima i poniženjima koje je tamo doživio.

KAPIČIĆ: Kakvi ljudi, kakav akademik?! To su lažovi! Sjećam se da sam učestvovao na tribini o Golom otoku, kojoj je prisustvovao i taj vaš akademik.

Da li je istina” – javio se odmah da mi postavi pitanje, “da su jednom, u čast vašeg dolaska, na Golom otoku ubijena dvojica zatvorenika? Njihove leševe su stražari kasnije doneli da vam ih pokažu!”

Začudilo me je takvo pitanje. Nije ga postavio neuk čovjek, nego akademik.

Pitao sam ga da li je tome lično prisustvovao.

Nisam” – rekao je - “ali sam čuo.”

Gospodine Mihajloviću, to nije tačno” - uzvratio sam. “Ali, i ja sam čuo zanimljivu priču: kažu da ste na Golom otoku, među zatvorenicima, važili za najveću ništarobu i đubre!”

Zanijemio je.

Poslije toga je dao intervju za jedne beogradske novine i, nakon duže vremena, prvi put nijednom riječju nije pomenuo Goli otok.

PLAŠILI SMO SE ROBIJAŠA

TN: Molim vas… Poznato je da su zatvorenici, baš zbog torture koju su preživjeli, kasnije izbjegavali da pričaju o danima provedenim na Golom otoku.

KAPIČIĆ: Kakva tortura?! Zatvorenici su se međusobno sukobljavali, tukli, podmetali, špijali... Ponižavali su jedni druge i zato ne žele o tome da govore…

TN: Ali, zna se da je UDB-a ubacivala svoje ljude koji su zatočenike provocirali, podsticali na sukobe…

KAPIČIĆ: To nije istina! UDB-ini saradnici su bili samo tzv. sobne starješine, zatvorenici koji su, prihvativši saradnju s nama, kontrolisali ostale, prijavljivali nam šta se dešava, šta ko priča...

Inače, svaka nova grupa koja bi stigla na Goli otok, morala je najprije da prođe “toplog zeca”. Stari zatvorenici bi napravili špalir kroz koji su trčale pridošlice. Ovi su ih psovali, pljuvali, šutirali u zadnjicu, udarili bi im po koji šamar… To je bilo poniženje. Niko od UDB-e nije ubijao ili mučio zatvorenike. Svega stotinu njih je upravljalo logorom!... Šta nam je to trebalo? Bili su izolovani, okolo njih more, nigdje nikoga. Izdali su, izjasnili se za Staljina i SSSR i nema te zemlje i te demokratije na svijetu u kojoj takvi ljudi ne bi bili kažnjeni.

TN: Zašto čuvari nisu spriječili sukobe o kojima govorite?

KAPIČIĆ: Nijesu htjeli da ih sprečavaju. Neka se tuku, neka rade šta hoće… Zašto da sprečavamo?!

TN: Zato što su vam, recimo, ti ljudi do juče bili prijatelji, saborci... Najzad, bili su – ljudi!

KAPIČIĆ: Ali, okrenuli su se protiv nas, izdali su zemlju, Tita, Partiju… Tačno je: bili su s nama u ratu, znali smo ko su, na šta su spremni i možda baš zbog toga što smo imali svijest o tome s kim imamo posla, na neki način smo ih se i plašili.

TN: Na koji način?
KAPIČIĆ:
Nikada nijeste mogli biti sigurni ko će krenuti za njima, koliko ljudi će povući za sobom, dokle su spremni da idu… Kada sam drugi put otišao na Goli otok…

TN: Zašto ste otišli?

KAPIČIĆ: Da izvidim kakva je situacija. Bilo je priče da tamo nešto nije u redu.

TN: Kakav ste izvještaj podnijeli? Imali ste vremena: tri dana ste…

KAPIČIĆ: Izvještaj?! Sve je u redu!

TN: Kako – sve je u redu?! Nijeste vidjeli ništa što bi moglo da vas uznemiri?!

KAPIČIĆ: Ništa! Sreo sam ljude, popričao sa njima… Niko se nije žalio… Šta sam mogao?! Tražite od mene da izmišljam?!

TN: Gospodine Kapičiću, ne tražim da izmišljate, ali zar mislite da se normalnim može nazvati čovjek koji, vrativši se s Golog otoka, kaže – sve je u redu?!

KAPIČIĆ: Izvinite, a zašto ne bi mogao?! Šta se to tamo dogodilo?!... Nijesmo imali izbora!...Šta vi hoćete od mene?! Pustite, molim vas!...

TN: Hoću da vas pitam: spavate li mirno?

KAPIČIĆ: Što se Golog otoka tiče, vjerujte mi da spavam spokojan kao beba! Ako Amerikanci drže Gvantanamo, koji je hiljadu puta gori od Golog otoka, u čemu je onda vaš problem?!

TN: Nema problema, gospodine Kapičiću. U redu je… Recite mi šta ste radili tokom te druge posjete Golom otoku?

KAPIČIĆ: Obišao sam svaku baraku i zatvorenicima održao kratak govor.

TN: Šta ste im rekli?

KAPIČIĆ: “Naša država” - rekao sam – “za čiju ste se slobodu borili na isti način na koji sam i sâm to činio, neće dozvoliti da je, poslije toliko žrtava, neko danas ruši.”

Kazao sam im i da sam svjestan da među njima ima velikih junaka, i hrabrijih od mene, ali da to ne mijenja stvar…

Da, bojali smo ih se…

Sjećam se da sam jednom, tokom razgovora s Rankovićem, predložio da sve zatvorenike ne okupljamo na istom mjestu.

To nijesu ljudi s ulice, skupljeni s koca i konopca. To su ratnici koji su hrabro ginuli, koji su stradali ne štedeći se nijednog trenutka… Šta ako ih tamo bude nekoliko hiljada?! Koja je vlast u stanju da spriječi njihovu pobunu?! Šta ako krenu na nas?!” – pitao sam.

Onda ću ih sve pobiti” – odgovorio je Ranković. “Moram! U suprotnom, doći će Rusi da ih spašavaju, a Staljin jedva čeka da nađe razlog da napadne Jugoslaviju.”

Bilo je “biti ili ne biti”, strahoviti pritisak. Da nijesmo napravili Goli otok, cijela bi Jugoslavija postala Goli otok! Bili smo ugroženi i nijesmo mogli da dozvolimo da raste peta kolona.

TN: Razumijem argument o ugroženosti zemlje, o opasnosti kojoj ste mogli biti izloženi, ali ne mogu da razumijem da ste se protiv Staljina borili njegovim, staljinističkim metodima!

PETROVA RUPA

KAPIČIĆ: Goli otok jeste crna mrlja na našoj revoluciji i to se, sa stanovišta humanosti, ne može braniti. Međutim, nije bilo torture…
TN: A Petrova rupa?
KAPIČIĆ:
Kakva Petrova rupa?! To je izmišljeno!

TN: Šta je izmišljeno?

KAPIČIĆ: Petrova rupa je dobila ime po Petru Komneniću, predsjedniku Skuštine Crne Gore, dobrom čovjeku koji se 1948. izjasnio za IB. Bio je tvrdoglav, zadrt u svojim uvjerenjima i, budući ugledan, zadavao nam je velike muke. Osim toga, bio je aktivan…3

TN: Šta to znači?

KAPIČIĆ: Imali ste tvrdoglave, zadrte zatvorenike koji su bili povučeni, pasivni, koji ostale nijesu huškali protiv nas; s druge strane, postojali su oni koji su non stop agitovali, držali govore, pružali otpor. E, takav je bio Petar Komnenić. Zato su morali da ga izoluju, da ga odvedu u posebnu baraku koja nije bila nikakva rupa, nego prostorija za nijansu neuslovnija od onih u kojima su bili smješteni ostali zatvorenici…

TN: Neuslovnija?! Govorite kao da su u pitanju apartmani!

KAPIČIĆ: Vidi se da ste se naslušali njihovih izmišljotina!

TN: Ne odustajete!?

KAPIČIĆ: Ne odustajem! Sve su to gluposti, najobičnije laži! Kakvo mučilište?! Evo, pitam vas: zašto Dobrica Ćosić, kada se vratio iz obilaska Golog otoka, nešto o tome nije rekao?! Recite mi: zašto?! 4

TN: Rekao je Aleksandru Rankoviću i Edvardu Kardelju!5
KAPIČIĆ:
Pustite to! Zašto nije javno rekao?! Zato što nije bilo mučenja!... Evo, ne vjerujete?! Znam, mnogi ne vjeruju…

Pričao sam jednog ljeta prijateljima iz Budve o Golom otoku isto što i vama sada. Rekao sam da su zatvorenike liječili ljekari iz bolnice Dragiša Mišović, oni koji su liječili Politbiro, da su imali biblioteku, čitaonicu, organizovali pozorišne predstave, dobijali novine… Njihov zadatak je bio samo da kamen prenesu s jednoga na drugo mjesto. Slušali su me, slušali, a onda je Zoran Vrbica, sin narodnog heroja Mila Vrbice, eksplodirao:
“Sudeći po tvojoj priči, ispade da je Goli otok bio banja Igalo!”

I sâm sam se nasmijao.

TN: Kažete da ste Goli otok posjetili svega tri puta, dvaput dok su tamo bili logoraši... Ali, mnogima ste upravo vi prva asocijacija kada se pomene Goli otok! Gotovo svi kažu: Jovo Kapičić, upravnik Golog otoka! Kako se to dogodilo?

KAPIČIĆ: To su mi namjestili “prijatelji” iz Crne Gore. Nekadašnjeg sobnog starješinu, koji je maltretirao ostale, a zapravo radio za nas, za UDB-u, početkom devedesetih Miloševićevi pučisti su postavili za predsjednika crnogorske Skupštine! Kada je dotični umro, organizovana mu je državna sahrana. Ima li to igdje na svijetu?! Osim toga, svaki grad u Crnoj Gori ima ulicu ili trg koji se zove - Golootočki mučenici! Svaka od tih golootočkih “žrtava”, kao po pravilu, bila je kasnije protiv Crne Gore, njene države i njene nezavisnosti! Njima je izdaja zemlje u krvi! Neka im ih!

TN: Nijesu svi! Najpoznatiji golootočanin, Vladimir Dapčević, devedesetih godina je podržao Liberalni savez Crne Gore. Osim toga, i Dapčević i vi, dva ljuta neprijatelja, bili ste u istom stroju u borbi za nezavisnu Crnu Goru?
KAPIČIĆ:
Samo je bitka za Crnu Goru mogla ponovo da ujedini mene i Vlada Dapčevića. Samo Crna Gora!

Kada ga već pominjete, morate da znate da smo Vlado Dapčević i ja nekada bili najbolji prijatelji. Priča o našem prijateljstvu je paradigma crnogorskog ludila, naših nesrećnih podjela i sudbina... Odrasli smo na Cetinju, učili istu školu, kasnije učestvovali u svim demonstracijama...

Vlado Dapčević je uvijek htio da bude poseban, drugačiji od nas ostalih. Uzeo bi, na primjer, kačket, napravio na njemu rupu kroz koju bi izvukao pramen kose.
TN: Šta je to značilo?
KAPIČIĆ:
Ništa! Volio je da se izdvaja, da pokaže da je anarhista, ne komunista kao mi... Bio je simpatičan, lud... Imao je taj slomljeni nos, pa smo ga zvali – Lomonosov... Kada smo se vratili u Crnu Goru da organizujemo ustanak, Vlado je dobio zadatak da mobiliše ljude u Katunskoj nahiji. Međutim, uskoro su do nas počele da stižu informacije da maltretira ljude, viče, galami i da, što je bilo najčudnije, ogovara brata, Peka Dapčevića.
TN: Zašto je to radio?

KAPIČIĆ: Ko bi ga znao!? Ubrzo je bio isključen iz Partije. Međutim, bez obzira na to, kada smo u decembru 1941. krenuli na Pljevlja, Vlado Dapčević se priključio Lovćenskom odredu, hrabro se borio. Učestvovao je i u ostalim bitkama, ali uvijek nekako više „uz“ nas, nego „sa“ nama. Bilo mi je žao, pa, kada sam na Sinjajevini 1942. sreo Tita, zamolio sam ga da nam dozvoli da Vlada Dapčevića vratimo u Partiju:

«Druže Tito, idemo u rat, nikada se ne zna ko će se od nas vratiti kući, pa, ako već mora da gine, dozvolite da Vlado Dapčević pogine kao član Partije.»

Tito je rekao da odem kod Sretena Žujovića i da mu kažem da Vlada vrate. Tako je i bilo.

Bitke su se ređale i ne sjećam se da sam Vlada vidio sve do momenta kada mi je 1943, na Šćepan polju, moj pomoćnik, Vlado Šćekić, rekao da „Pekov brat“ ponovo pravi probleme.

MANITI VLADO DAPČEVIĆ

TN: Kakve probleme?

KAPIČIĆ: Bio je takav – neobuzdan, tvrdoglav, nedisciplinovan, manit; nije priznavao autoritete.

Druže komesare, Vlado Dapčević pravi pobunu među vojnicima, ogovara Partiju, rukovodstvo, a najviše tebe i Peka. Kaže da bi bilo najbolje da te smijenimo s mjesta komesara i da te izbacimo iz Partije. Šta da radimo?“ – pitao me je Vlado Šćekić.

«Nemoj da me pitaš, nego radi šta treba» – bio sam bijesan. «Organizuj sastanak i riješite problem.»

Tako je Vlado Dapčević po drugi put isključen iz Partije.

Sjutradan, stajao sam na nekom proplanku i pušio, kad – vidim, stiže Vlado.

Jovo, pogriješio sam, ali su prema meni preoštro postupili“ – pokušavao je da se opravda.

Tresao sam se od bijesa!

«Vidiš li, Vlado, ovu gusjenicu?» – pitao sam ga narogušeno.

Vidim, Jovo.“

«E, ovo si ti od danas u mom životu» – rekao sam i zgazio gusjenicu.

Otišao je bez riječi. Ubrzo su mi javili da je nestao iz naše divizije. Nigdje ga nije bilo! Čuli smo da je otišao u Četvrtu crnogorsku brigadu.

TN: Jeste li se još koji put sreli tokom rata?

KAPIČIĆ: Ne, ali smo se sreli na Golom otoku. Sjedio je sam, prebirajući kašikom po vodi u kojoj su bila dva, tri zrna pasulja.

«Jedeš li, Vlado?» – pitao sam ga onako usput. «Mo’š li što?»

«Jedem, Jovo, jedem» – odgovorio mi je, ne okrećući se.

«Možeš li naći koje zrno, Vlado?»

Ne mogu, Jovo, ali ne brini brigu! Svoga posla!“

«E, moj Vlado, mogao si da imaš mnogo više, ali si sve prosuo!» – rekao sam i prošao.

TN: S obzirom na to da su mu na Golom otoku završila dvojica braće i snaha, da li je i Peko Dapčević sumnjičen kao IB-ovac?
KAPIČIĆ:
Nikada. Mislim da je rodbinu koja je zaglavila na Golom otoku Peko Dapčević mrzio do kraja života iz dna duše. Smatrao je da su ga izdali, bio ogorčen na njih... Naročito na Vlada. Razumio sam Peka, ali Vlado Dapčević – to je činjenica - nije mogao završiti drugačije. Bio je svojeglav, trudio se iz petnih žila da ne ostane upamćen kao brat velikog, legendarnog komandanta, Peka Dapčevića. Mislim da u njegovoj zadrtosti i mržnji prema Titu dijelom ima i te lude crnogorske potrebe da vam pokoljenja ime pominju po nečemu što ste lično napravili – bilo čak i zlo - samo da to ne bude po nekom drugom, pa ni po rođenom bratu, sinu ili ocu. Vlado Dapčević je, imam utisak, zato srljao i kao da, u tom smislu, nije bilo žrtve koju nije bio spreman da podnese. Kada mu je ponuđeno - zbog toga što je i brat Peka Dapčevića – da bude pušten s Golog otoka, odbio je: “Neću da me Šaban oslobađa!” Tako je zvao Tita.


(zurnal.info)

1 Krajačić Ivan Stevo (1906-1986) – Nova Gradiška, Hrvatska; član KPJ (1933); obavještajni povjerenik Kominterne; šef sovjetske obavještajne službe za Balkan; ministar policije u vladi NR Hrvatske; narodni heroj.

Krleža Miroslav (1893-1981) – Zagreb, Hrvatska; veliki hrvatski, jugoslovenski i evropski pisac.

Augustinčić Antun (1900-1979) – Zagreb, Hrvatska; istaknuti hrvatski i jugoslovenski vajar; potpredsjednik AVNOJ-a (1943).


2 Kidrič Boris (1912-1953) – Ljubljana; član KPJ (1929); član CK KPJ (1940); prvi predsjednik Slovenačke narodne vlade; član Politbiroa CK KPJ; narodni heroj.

3 Komnenić Petar (1895–1957) - Nikšić, Crna Gora; član ilegalne KPJ (1920); završio Filozofski fakultet u Beogradu; potpredsjednik vlade Federalne države Crne Gore (1945-46); predsjednik Ustavotvorne skupštine (1946) i Narodne skupštine Crne Gore (1947-49); na Golom otoku 1949-56; po njemu je jedno od mučilišta na Golom otoku dobilo ime - Petrova rupa.


4 Ćosić Dobrica (1921) – Velika Drenova, Srbija; istaknuti pisac; komesar partizanskog odreda; član CK SK Srbije; nacionalistički ideolog Velike Srbije i razbijanja Jugoslavije.

 

5 Kardelj Edvard Bevc (1910-1979)Ljubljana, Slovenija; član KPJ (1928); član Politbiroa CK KPJ; sekretar CK KPJ; predsjednik Savezne skupštine SFRJ; član Predsjedništva SFRJ; narodni heroj; politički pisac.