Knjiga

PREDRAG LUCIĆ: Moj Dylane, pobratime mio

Nakon čitanke nastranih književnosti Sun Tzu na prozorčiću Predraga Lucića, zagrebačka izdavačka kuća Algoritam objavila je njegovu novu, dvotomnu čitanku Bezgaća povijesne zbiljnosti. Žurnal će u nekoliko nastavka ekskluzivno objaviti svježe Lucićeve lekcije za ponavljače povijesti u drugom razredu

 MOJ DYLANE, POBRATIME MIO

Čija je ono pokora, čija je ono kazna,

Čija li je dvorana, malena i prazna?

Dylanova pokora, Dylanova kazna,

Dylanova dvorana, malena i prazna.


Odvela nam Dylana

Ta sudbina kleta,

Odvela iz Frankfurta

Da Marku ne smeta.

 

Ostala je Dylanu

Jedna želja jaka:

Zapivati pismu

Perkovića Marka.


Moj Dylane, pobratime mio,

Jesi l' skoro popularan bio?

Sto eura lipim na gitaru,

Zapivaš li Gradišku nam Staru!


Moj Dylane, nekurentna robo,

Bi li štogod isplativa probo?

Od romanse iz grada Duranga

Stoput više vridi naša ganga!


Vratit će se Dylan Bob,

Tribat će mu para,

Statirat će u filmu

Jakova Sedlara.


Osjetit će Dylan Bob

Bogatstvo i slavu,

Nakrivit će jarmulku

Crven-bilu-plavu.


Moj Dylane, pobratime mio,

Ti ni Loru ne bi napunio!

Zašto kucaš na nebeska vrata?

Pivaj pisme žestokih Hrvata!


Moj Dylane, pobratime mio,

Jesi l' skoro u Dachau bio?

Je l' vas kol'ko u pećnicu stalo

I kroz dimnjak je l' vas otpuvalo?


Moj Dylane, ti i Guthrie Woody,

Vaše pisme ne razumu ljudi!

Jebeš vitar iz pisme ti stare,

Sada puše vitar sa Dinare!

(Feral Tribune 1136, 13. srpnja 2007.)

 

PITANJA ZAOBILAŽENJA POVIJESNIH ISTINA

1. Jeste li se blagovremeno informirali o trijumfu hrvatskoga megastara Marka Perkovića Thompsona nad manje poznatim židovskim izvođačem Bobom Dylanom u Frankfurtu na Majni?

2. Je li moguće da ste propustili Hrvatsko slovo u kojemu je Goran Galić ispisao najslavnije retke u povijesti hrvatske popularne glazbe: „Prije nekoliko tjedana, M. P. Thompson je u Frankfurtu zasjenio svjetsku rock legendu Boba Dylana, koji je iste večeri održao koncert u polupraznoj dvorani kapaciteta 2.000 ljudi, koncertom s 12.000 posjetitelja i još velikim brojem onih koji su ostali bez ulaznice, pa su preusmjeravani na Dylanov koncert.“?

3. Ako vam je promaklo Hrvatsko slovo, nije vam valjda promakla i Arena od 12. srpnja 2007. u kojoj je objavljen najznamenitiji naslov u povijesti hrvatske popularne glazbe: „Židova Boba Dylana oduševio Thompsonov koncert!”?

4. Onda vam je sigurno promakla i izjava Zrinka Tutića u TV-dodatku Jutarnjeg lista da će velečasnog Zlatka Sudca pretvoriti u novog Dylana, pa hrvatskom skladatelju ne možete postaviti umjesno pitanje zašto Dylana ne pretvori u novog Marka Perkovića Thompsona?

5. Ne čitate Hrvatsko slovo, ne čitate Arenu, ne čitate TV-dodatak Jutarnjeg lista... Pa kako vi mislite završiti školu?


PROTIV JUDOSLAVIJE

Za sve su krivi Židovi... Nemam ništa protiv Židova, ali znamo da ni Isus Krist nije imao ništa protiv njih, pa su ga svejedno razapeli, a kamoli neće mene, malog običnog čovjeka.

Marko Perković Thompson, o zabrani svojih koncerata u Amsterdamu i Rotterdamu, u Slobodnoj Dalmaciji, studeni 2003.

U svom životu nisam nikada ništa loše izjavio, učinio ili na bilo koji način uvrijedio nekog Židova, židovsku organizaciju, a pogotovo ne židovski narod.

Marko Perković Thompson u Večernjem listu, veljača 2004.

Pravi je uzrok holokausta jer su Židovi izludjeli neke narode pljačkom i vrijeđanjem, pa su im se nametnuli takvi poput Hitlera i Mussolinija.

Željko Olujić u Slobodnoj Dalmaciji, prosinac 1993.

Ja sam uvjeren da je više od polovice od 38 tisuća Židova u NDH preživjelo rat. Na Židovskome groblju na Mirogoju desetine su imena ljudi koji su umrli u dubokoj starosti, nakon rata.

Davor Glasnović u Fokusu, veljača 2007.

Hrvati nisu nikada bili antisemiti, a u NDH Židove nisu ubijali Hrvati, nego nacisti.

Dubravko Horvatić na promociji knjige "Židovstvo i hrvatstvo" Petra Vučića, svibanj 2001.

Logorom Jasenovac upravljali su Židovi, država je samo dala stražu, a postoji i ugovor između vlade NDH i Židovske općine Zagreb o financiranju uprave toga logora.

Vice Vukojević, bivši sudac Ustavnog suda, na press-konferenciji Počasnog bleiburškog voda, održanoj u Zagrebu, travanj 2009.

Hrvatskim Židovima imovina za NDH nije bila oduzimana nego je ona davana drugima na upravljanje.

Anto Đapić na tribini u Varaždinu, prosinac 1999.

Nikad HSP nije veličao NDH. A ja sam uvijek bio poznat kao izniman štovatelj Židova, često ističući primjer Izraela kao dobro organizirane države u kojoj je mali narod opstao unatoč nepovoljnim okolnostima.

Anto Đapić u Novom listu, veljača 2004.

Izrazio sam žaljenje u vezi s holokaustom. Molim da se to ne brka s isprikom.

Anto Đapić u Jutarnjem listu, studeni 2005.

Nema naroda u Europi koji nije progonio Židove, koji se moraju upitati što je s njima!

Nedjeljko Kujundžić na promociji knjige Petra Vučića “Židovstvo i hrvatstvo”, svibanj 2001.

Ni sami Židovi ne znaju koliko ih je bilo, ali zato znaju pričati koliko ih je stradalo. A kako znaju koliko ih je stradalo kada ne znaju ni koliko ih je bilo?

Vladimir Reinhofer u Hrvatskom slovu, kolovoz 1998.

Židovi, ispričajte mi se za ubojstvo Isusa!

Mario Mihaljević u Novom Imperijalu, travanj 2000.

Kada danas netko kaže da mu se sviđaju pjesme Marka Perkovića Thompsona, možemo dosta vjerno odčitati njegovu nacionalnu pripadnost. Thompson je, naime, u svojim pjesmama izrazio ono što hrvatski domoljubi rado pjevaju i slušaju kada slave.

msgr. Mile Bogović, biskup gospićko-senjski, u knjizi „Thompson u očima hrvatskih intelektualaca“, ožujak 2009.

Svatko tko ne sluša glazbu Marka Perkovića Thompsona u Hrvatskoj je Židov.

Andrija Ružek, nositelj liste Hrvatskih pravaša – Hrvatskog pravaškog pokreta u 5. izbornoj jedinici, u emisiji "Izbori 2007." na HTV-u, studeni 2007.

Thompson u Hrvatskoj ima sličnu društvenu funkciju kao Bruce Springsteen u Americi.

Darko Glavan na promociji CD-a Marka Perkovića Thompsona "Bilo jednom u Hrvatskoj", održanoj u Zagrebu, prosinac 2006.

Doći ćemo i u Istru, u Pulu, u Arenu, u krajeve gdje još ima komunizma. Ubit ćemo komunizam! Komunizam nećemo ubiti nasiljem, već ljubavlju, jer mi nismo nasilnici. Pobijedit ćemo ljubavlju, jer ljubav ruši sve zidove.

Marko Perković Thompson na koncertu u Križevcima, rujan 2008.

Markove pjesme ispunjavaju naša srca dobrotom i ljubavlju, a zli ljudi boje se ljubavi i dobrote. Napadaju ga oni koji se boje hrvatstva, našeg domoljublja i vjere. On će pak svojim govorom ljubavi ubiti sve one Kajine i druge.

Zdravko Tomac na predstavljanju knjige „Thompson u očima hrvatskih intelektualaca“ u Puli, svibanj 2009.


ZA ONE KOJI ŽELE PUNITI DVORANE

Jakov Gavranović: Ratna pjesmarica o hrabrim vojnicima Hrvatima i Niemcima, Tiskara Dragutina Spullera, Samobor, 1944.

Darko Sagrak: Zagreb 1941. – 1945. Suton Banovine Hrvatske, uskrišenje Nezavisne Države Hrvatske i njezin slom, prva godina u Titovoj Jugoslaviji, vlastita naklada, 1995.

Život u NDH. Fotomonografija (1941. – 1945.), Jutarnji list, Zagreb, 2010.

Ivan Pavao II: Pomirenje i pokora / Reconciliatio et paenitentia, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1996.

Ivan Mužić: Hitler i Izrael. Metafizika suvremene povijesti, Orbis, Split 1997.

Petar Vučić: Židovstvo i hrvatstvo. Prilog istraživanju hrvatsko-židovskih odnosa, Croatiaprojekt, Zagreb, 2000.

David Boucher: Dilan i Koen – pesnici rokenrola, s engleskoga preveo Zoran Paunović, Clio, Beograd, 2008.

Anđelko Mijatović: Ganga. Pismice iz Hercegovine, Imotske krajine, od Duvna, Livna i Kupresa, Naša ognjišta, Duvno, 1973.

 

Knjigu Bezgaća povijesne zbiljnosti možete naručiti na linkovima: 

http://www.algoritam.hr/?m=1&p=proizvod&kat=617&id=139568


http://www.algoritam.hr/?m=1&p=proizvod&kat=617&id=139569ž

 


PREDRAG LUCIĆ: Sinoć, kad se vraćah sa Široka Brijega

Nakon čitanke nastranih književnosti Sun Tzu na prozorčiću Predraga Lucića, zagrebačka izdavačka kuća Algoritam objavila je njegovu novu, dvotomnu čitanku Bezgaća povijesne zbiljnosti. Žurnal će u nekoliko nastavka ekskluzivno objaviti svježe Lucićeve lekcije za ponavljače povijesti u drugom razredu


 

 SLOBODAN LOVRENOVIĆ

EMINA

(prema pjesmi bivšega Alekse Šantića)


Sinoć, kad se vraćah sa Široka Brijega,

Vidjeh Kujundžiluk, granatirah njega;

Kad tamo, u hladu pustih ruševina,

S Cedricom u ruci stajaše Emina.


Ajši, ajša, jamaša –

Konvoj jaše ustaša.


Mostar nazvah svojim, al' – tako mi Knina –

Ne htje ni da čuje balijka Emina.

Thornberry joj Cedric doturio vode,

A ona ga, kurva, ne pušta da ode.


Ajši, ajša, jamaša –

Tenka jaše ustaša.


S Huma plotun puknu, niz mahale puste

Rastjera joj njene jedinice guste,

Al' Thornberry Cedric i fesovi plavi

Pokazaše prstom prema mojoj glavi.


Ajši, ajša, jamaša –

S konja sjaše ustaša.


Heliodrom prepun, jes' – tako mi Knina –

Al' u njeg ne uđe prokleta Emina.

Samo me je Cedric pogledao mrko

Kad je rod Eminin u logoru crko.


Ajši, ajša, jamaša –

Prava krši ustaša.


Emina se šeće, a Cedric ne kreće –

Ni Hrvatska vojska više pomoć' neće.

Ja pusta li grada! Tako mi Arkana,

Perišić je šegrt Praljka Slobodana.


Ajši, ajša, jamaša –

Mostar ruši ustaša.


Feral Tribune 423, 7. rujna 1993.


PITANJA POVIJESNE RAZGRADIVOSTI


1. Za kojim je stolom dogovoreno da Mostar mora biti hrvatski stolni grad u Bosni i Hercegovini?

2. Je li za tim stolom dogovoreno i to da Stolac više ne smije biti grad?

3. Što je Slobodan Lovrenović radio ispod tog stola?

4. Jeste li upoznati s ratnim opusom Slobodana Lovrenovića, objavljenim na najborbenijim stranicama Večernjeg lista, ili mislite da je od njega ostala samo ova pjesma?

5. Sjeća li se netko od vaših starijih ukućana Cedrica Thornberryja?

6. Je li taj irski smutljivac spriječio da hrvatske snage najprije od Mostara naprave ono što su već napravile od Stolca pa da ga potom pretvore u hrvatski stolni grad u BiH?

7. Misli li Ivan Aralica, literarni strateg hrvatskih osvajanja u Bosni i Hercegovini, da je muslimanka Emina katoličkim Hrvatima trajniji neprijatelj od pravoslavca Alekse Šantića kada tvrdi: „Ne Srbi, njihov je problem za nas prolazan, Muslimani postaju glavni problem našeg susjedstva!“

8. Jeste li napokon u stanju razumjeti poruku koju je Franjo Tuđman u kolovozu 1993. s govornice u Tribunju uputio Hrvatima, svima i svuda: „Pripadnici ste jednog slavnog naroda koji – kako u povijesti, a tako ni sada – nije imao prijatelje.”?


KRIŽARSKI BRAT TE GLEDA!

Svi su htjeli uništiti hrvatski narod jer on živi na najljepšem području na svijetu. Postoji priča da je Bog, kad je dijelio Zemlju, svima podijelio, a Hrvatima nije. Javio se Hrvat i rekao: "Pa dobro, Bože, za nas nije ništa ostalo?" Onda je Bog malo razmislio i rekao: "Pa dobro, hajde, uzmi Hercegovinu, iako sam je ostavio za sebe."

Miro Arapović, direktor Cro-etno festivala u Neumu, u Globusu, kolovoz 1996.

Meni smeta negativno povijesno naslijeđe, imena ulica, trgova i gradova. To treba mijenjati! Ja sam rođen u selu Osmanlije u kupreškoj općini i ako budem živ, ono se više nikada neće tako zvati!

Božo Raič na sastanku čitlučkog HDZ-a sa čelnicima HDZ-a BiH, ožujak 1995.

Ja osobno smatram da će unutrašnje uređenje BiH biti dovedeno do kraja ratnom opcijom. I ratna opcija mora imati svoje političke ciljeve. Sada, mi Hrvati u BiH zajedno sa Republikom Hrvatskom moramo imati iste političke ciljeve. Prema tome, ta politička platforma ili deklaracija hrvatskog naroda u BiH morala bi jasno da kaže koji su politički ciljevi hrvatskog naroda u BiH, pa ako bude potrebno – i ratnom opcijom ih ostvariti.

Franjo Boras na sastanku delegacije HDZ-a BiH s Franjom Tuđmanom, 17. rujna 1992.

Naše je opredjeljenje da nećemo imati ono što ne držimo čizmom. I nisam za neku visoku politiku, koja bi mogla da demantira ono što su naše postrojbe obranile.

Jadranko Prlić istom prigodom

Ja ne dijelim od budžeta Ministarstva obrane ništa Vitez od Osijeka, Gospića, Ljubuškog, tako da se razumijemo. Ono što je na raspolaganju Ministarstva obrane, to je jednako podijeljeno i za Šamac, za Derventu i za Osijek, Vukovar i za Vitez i sve druge općine koje su u sklopu.

Gojko Šušak na sastanku predstavnika srednjobosanskih općina, HVO-a i Herceg-Bosne s Franjom Tuđmanom, 8. ožujka 1993.

Predlažem da se iz tzv. nehrvatskih kantona prema željama izvrši blago preseljavanje pučanstva.

Pero Barunčić, zastupnik iz Konjica, na 3. saboru HDZ-a BiH u Mostaru, srpanj 1994.

Ta demografska ekspanzija Muslimana je takva da bi nam oni ugrozili opstojnost hrvatske države više negoli što su je Srbi ugrozili u prošlosti.

Franjo Tuđman na sastanku s izaslanstvom HVO-a Posavine te općina Ravno, Čapljina i Stolac, 21. rujna 1993.

Ja sam u lipnju mjesecu zvao i ministra i načelnika stožera i početkom srpnja sam molio, rekao sam im u Bosni i Hercegovini se sada vodi rat za područje granice hrvatske države. Prema tome, treba sve učiniti, pomoći da se to područje održi. Nije nam isto da li će granica hrvatske države biti Jajce sa Travnikom ili samo sa Novim Travnikom, Vitez, Busovača...

Sa cjelovitom Bosnom mi bismo izgubili Bosnu u potpunosti – čitava Bosna bila bi protiv nas. Ali, na ovaj način mi ćemo imati, slušajte, granice hrvatske države kakve možda nikada u povijesti nismo imali.

Franjo Tuđman na sastanku s vodstvom Ministarstva obrane, 6. studenoga 1993.

... A Muslimani su još u Makarskoj.

Smiljko Šagolj na kraju izvještaja o pokolju u Doljanima, u Dnevniku HTV-a, kolovoz 1993.

Muslimanski vjerski fanatici drže se one Miloševićeve maksime: «Srbuj, al' ne gladuj!»

Marijan Majstorović u Fokusu, lipanj 2006.


ZA ONE KOJI NE MISLE STATI NA POLA MOSTARA

Ivan Aralica: Što sam rekao o Bosni, Naklada Pavičić, Zagreb, 1995.

Joško Čelan: Oklevetani narod – Hrvati u BiH 1990. – 1999., ZIRAL, Mostar, 2000.

Neven Jurica, Božidar Petrač: Duša duše Hrvatske. Novija hrvatska marijanska lirika, Biskupski ordinarijat, Mostar, 1988.

Janko Bučar: Domovinski rat kroz smijeh do suza. Anegdote i šale, Udruga branitelja Domovinskog rata INA Naftaplin – KVIN, Zagreb, 2003.



Knjigu Bezgaća povijesne zbiljnosti možete naručiti na linkovima: 

http://www.algoritam.hr/?m=1&p=proizvod&kat=617&id=139568


http://www.algoritam.hr/?m=1&p=proizvod&kat=617&id=139569ž



PREDRAG LUCIĆ: Hej, Kreteni, jošte živi

Nakon čitanke nastranih književnosti Sun Tzu na prozorčiću Predraga Lucića, zagrebačka izdavačka kuća Algoritam objavila je njegovu novu, dvotomnu čitanku Bezgaća povijesne zbiljnosti. Žurnal će u nekoliko nastavka ekskluzivno objaviti svježe Lucićeve lekcije za ponavljače povijesti u drugom razredu

 

ZBOR JUŽNIH KRETENA: HEJ, KRETENI!


Hej, Kreteni, jošte živi

Riječ naših predaka

Dok u nama mis'o zrije

Njihovih bedaka.


Živi, živi, duh kretenski,

Živjet ćeš vjekov'ma:

Zalud nas je pamet takla

Kad nam nisu doma.


Nek oko nas i u nama

Glupost sve raznese;

Mozak puca, um se valja

Pod nogama blese.


Mi stojimo postojano

Kano budaline;

Proklet bio izdajica

Svoje Kretenine.


Feral Tribune 472, 3. listopada 1994.



PITANJA POVIJESNOG RASPAMEĆENJA

1. A gdje su ovoj pjesmi Hrvati i Srbi?

2. Zbog čega ih autor ne naziva njihovim povijesnim narodnim imenima nego njihovim povijesnim sudbinama?

3. Što znate o etnogenezi Južnih Kretena?

4. Je li povijesni proces kretenizacije bio uvod u proces povijesne revizije?

5. Jamči li proces povijesne revizije, kakav se u historiografiji Južnih Kretena odvija posljednjih dvadesetak godina, uspjeh procesa daljnje kretenizacije?



OUTPUT BRATSTVA I JEDINSTVA

Veličinom i nepomućenom ljepotom svoje socijalističke revolucije, njenim historijskim pobjedama u borbi za slobodu i novim dostignućima u borbi za društveni napredak, za socijalističku demokraciju i humanizam, narodi Jugoslavije vinuli su se – kako to s pravom bilježi Program Saveza komunista Jugoslavije – do vrhunskih moralno-političkih ostvarenja savremenog čovječanstva.

Franjo Tuđman u knjizi „Stvaranje socijalističke Jugoslavije“, 1960.

 

U vrijeme Jugoslavije Hrvat nije mogao ići u politiku ni u vojsku, osim ako se nije prodavao, ako nije bio spreman za izdaju!

Franjo Tuđman prigodom susreta s hrvatskim iseljenicima u južnoafričkom Johannesburgu, lipanj 1999.


Srpski narod je bio neravnopravan u svim Jugoslavijama.

Ivica Dačić, predsjednik beogradskog odbora Socijalističke partije Srbije, na RTS-u, studeni 2000.


Ako bi se razmišljalo pozitivno, jugoslavenstvo je bilo pokušaj korištenja Srbije za hrvatske nacionalne interese.

Ljubomir Antić na promociji knjige Hrvoja Matkovića "Povijest Jugoslavije", listopad 1998.


Historijski gledano, velikosrpski centralizam se pokazao boljim nego da je uspostavljena federacija 1918. godine.

Dušan Bilandžić u Hrvatskom obzoru, studeni 1999.


Kojemu bi istom cilju moglo služiti i nepravedno suđenje Hrvatima u Haagu i bombardiranje Srbije? Samo obnovi Jugoslavije.

Maja Freundlich u Vjesniku, travanj 1999.



POSLEDNJA IGRA LEKTIRA

Slobodan Milošević: Godine raspleta, Beogradski izdavačko-grafički zavod, Beograd, 1989.

Franjo Tuđman: Usudbene povjestice, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1995.

Stipe Mesić: Kako smo srušili Jugoslaviju, Globus International, Zagreb, 1992.

Stipe Mesić: Kako je srušena Jugoslavija, Mislavpress, Zagreb, 1994.

Borisav Jović: Poslednji dani SFRJ. Izvodi iz dnevnika, Politika, Beograd, 1995.

Vladimir Bovan: Antologija srpskohrvatskih epskih narodnih pesama, Jedinstvo, Priština, 1989.

Brankica Aćimović: Shizofrenija na razmeđu milenijuma, Medicinski fakultet Univerziteta u Beogradu, Beograd, 2004.



Knjigu Bezgaća povijesne zbiljnosti možete naručiti na linkovima: 

http://www.algoritam.hr/?m=1&p=proizvod&kat=617&id=139568


http://www.algoritam.hr/?m=1&p=proizvod&kat=617&id=139569ž



ČITAJ: Bekim Sejranović, Ljepši kraj, Buybook 2010.

 Jedna brvnara u zabiti Bosne, jedna unajmljena soba u Oslu, a između Hrvatska i Srbija, Brazil i Indija, mnogo snijega, usamljenosti i mamurluka

Bekim Sejranović nastavlja tamo gdje je stao na kraju izvrsne prošle knjige – piše još jednu takvu. Isti onaj izravni, duhoviti, samoironični, ponekad okrutan, ponekad naivan, ali uvijek iskren glas koji nas je vodio u Nigdje, niotkuda pokazat će nam i Ljepši kraj.

U međuvremenu, svijet se nije previše promijenio.
Jedna brvnara u zabiti Bosne, jedna unajmljena soba u Oslu, a između Hrvatska i Srbija, Brazil i Indija, te sve ono od čega se taj i takav svijet i život sastoje: mnogo snijega, mnogo žena, mnogo mamurluka, mnogo putovanja, mnogo usamljenosti, poneki vehabija i jedan mali pas mješanac.

U saradnji sa izdavačkom kućom Buybook, poklanjamo vam 30 strana novog romana Bekima Sejranovića. Ugodno čitanje.

{pdf=http://www.zurnal.info/home/images/pdf/bekim.pdf|580|700}

(zurnal.info)

BEZGAĆA POVIJESNE ZBILJNOSTI: Do grla u smradu epohe

Nakon čitanke nastranih književnosti Sun Tzu na prozorčiću Predraga Lucića, zagrebačka izdavačka kuća Algoritam objavila je njegovu novu, dvotomnu čitanku Bezgaća povijesne zbiljnosti. Žurnal će u nekoliko nastavaka ekskluzivno objaviti svježe Lucićeve lekcije za ponavljače povijesti u drugom razredu.

Kao uvertiru u ovo neobično iskustvo prenosimo tekst Katarine Luketić


Nakon što smo prošle godine u prvom razredu učili iz njegove čitanke nastranih književnosti 'Sun Tzu na prozorčiću', Predrag Lucić je za ponavljače povijesti u drugom razredu – a on i piše uvijek za sustavu neprilagođene đake – sastavio novu, dvotomnu čitanku 'Bezgaća povijesne zbiljnosti'. U njoj obrađuje gradivo iz novije hrvatske povijesti, razotkriva velike naracije o naciji i domoljublju, te podsjeća na sve ono što se poduzimalo posljednjih dvadesetak godina na ovim prostorima u ime nacionalnih 'ubojitih' identiteta. Paralelna, parodijska povijest koju ispisuje pokazuje besmisao ovdašnjih političkih mitova, blatnjavo naličje patriotskog sentimenta političara ili intelektualaca, te stvaranje lažnih nacionalnih relikvija i trgovanje njima. On nacionalne ikone skida do kraja, a njihova moralna golotinja otkriva da su ti 'naši' junaci u zbilji 'naši' nitkovi.
Ubojiti identiteti su, naravno, općebalkanski: i hrvatski i srpski, i crnogorski i bošnjački..., jer ovaj autor nikome ne drži stranu, i pod satiru ne protura neku novu političku platformu. Ako išta u svojim tekstovima afirmira onda su to kritičnost i odabir ludičke i neautoritativne strane stvarnosti, individualan otpor zakonima mase, te vjera u osnovna etička načela, koja godinama gaze ovdašnje nacionalne ideologije.

Viva Ludež

Bezgaća' su inspirirana 'Bespućima'; pri čemu je Lucićeva subverzivna verzija povijesti naglavačke preokrenuta tuđmanovska službena verzija. Slično parodiranje, ali na drugoga gospodara rata – Miloševića i njegove 'Godine raspleta', primjetno je i u naslovu 'Godine raspada', knjige tekstova o srpskoj stvarnosti devedesetih Feralova novinara Petra Lukovića. Pridodamo li tome Ivančićeve 'Bilježnice Robija K.' ili Dežulovićeve 'Pjesme iz Lore' i kolumne 'Ugovor s đavlom', dobit ćemo jasniju sliku o satiričko-parodijskom potencijalu koji se oblikovao najvećim dijelom u Feralovoj radionici.
Fenomen te
feralovske satire i humora ignorira se i marginalizira u oficijelnom pisanju povijesti ovdašnjih književnosti; dijelom zato što se satira u akademskom svijetu često smatra nižim književnim žanrom, ali dijelom i zato što se drži skandaloznim rugati se na taj način domoljubnim vrednotama i nacionalnim junacima. (Zar postoji uljuđena satira; zar se rašireni diskurs komedijaštva u kome je svima sve smiješno može zvati kritičkom satirom?)

Akrobatika jezika

Za razliku od spomenutih autora, Lucićev je satirični medij najprije poezija, i u 'Bezgaćama' su sabrane njegove pjesme većinom objavljene u Feralu, a poslije gašenja lista u Betonu. Nakon svake pjesme slijedi dodatak u obliku dokumentarno-fikcionalnog materijala u kojemu se perpetuira i mnogostruko varira tema iz samih pjesama. Satirično-parodijski diskurs se hiperbolizira, raste, i čini se da postupcima izokretanja, snižavanja, dekonstruiranja... nema kraja.
Dodatak se sastoji od parodijskih akrobacija u vidu pitanja i zadataka na zadanu pjesmu, citata različitih osoba (nastavlja
Greatest Shits) i popisa stvarne literature koji sadrži tako bizarne naslove da postaje jasno kako je stvarnost često luđa i od najluđe fikcije. Sve u svemu, u ovoj se čitanci oblikuje jedan raskošan, karnevaleskni svijet, parodijsko-satirični total balkanske novije povijesti koji je osobit i unutar feralovske niše, te sasvim izdvojen iz opće produkcije suvremene domaće književnosti.
Uz subverzivnu bespoštednost i angažiranost, Lucićeva je satira vrlo bogata i zanimljiva literarno. On naime parodira pjesničke žanrove: od nacionalne epike, melodija s festivala, rock balada, do Jove Zmaja i dječjih pjesmica, zatim pjesničke poetike, jer svaka je pjesma ispisana kroz samosvojan glas, pa je čitanka odličan primjer literarne polifonije. Parodijski slaže i imena izvođača pjesama, poput
Željka Keruma & vis Adioklecijan koji izvode pjesmu o urbanističkoj viziji Splita Jebeš cara ako nema para!; ili srpsko-hrvatskoga mutanta Dobrice Aralice koji je simbol tijesne suradnje kulturnih bardova s obiju strana u oblikovanju nacionalističkih programa. Parodira i strukturu udžbenika, a također i stav da je u pisanju službenih verzija nacionalnih povijesti – koje ostaju za buduće generacije – dozvoljeno falsificirati i polirati sliku vremena tako da ona izgubi vezu s originalom, pravdajući to ljubavlju za domovinom.

Kom' bespuća, kom' bezgaća

U 'Bezgaćima' tako nema mjesta reinterpretiranju povijesti u idealiziranom, protokolarnom tonu; tu se pamte detalji, ocrtavaju mikrosvjetovi besmisla i bezumlja, kako u devedesetima tako i nakon 2000, kada smo zagazili, kaže Lucićev Sanader, 'iz pobjede u Lagostanje'. Razobličuje se i ratno-tranzicijska ekonomija šverca i pretvorbe (likovi Milo Duhanović, Netelka Tuđman...), izgradnja i prodaja obale (šlager S ponistre se vidi svota), konzumerizam (Za Domestos – spremni!), postratni rasizam malih razlika (sjećanje na srpsku travu u Makarskoj) i sl.
Na početku Lucićeve verzije povijesti ori se 'velebni ojkatorij'
Povijest Hrvata M. P. Thompsona u kojemu se parodira naracija o hrvatskoj povijesti kao napredovanju do konačnoga cilja – s epifanijom početkom devedesetih. Na kraju pak stoji pjesma po kojoj je nazvana knjiga – Bezgaća povijesne zbiljnosti autora Đone Đore Napalmotića, ispisana potpuno kao antiteza originala i kao ozbiljenje ovdašnje opsesije libertasom.
Dakle, od 'Krapine' i 'obrane zeru pećine' do dubrovačkih (Šuicinih) zlatnih zahoda i 'slobode voljene, s gaćama na pola koljena'. Mit o konačnom ispunjenju hrvatskog sna o državnosti kroz ovu čitanku razobličuje se tako u stvarnost ispunjenu ratovanjem, zločinima i krađama pod parolom domoljublja, kulturom laži, moralnom retardacijom, ili patološkim ponašanjem nekih nacionalnih vitezova. Umjesto u hrvatskom snu o
sjaju naše epohe završili smo, eto, do grla u smradu naše epohe.

(zurnal.info/tportal.hr)

PRIČA: Mi, djeca s Džidžikovca

 Džidžikovac danasForum žena mediterana (Foruma Femmes Méditerranée) iz Marseilla i ove godine objavio je Internacionalni konkurs za najbolju novelu, a ovogodišnja tema bila je Ulica. Partner FFM-a u BiH je Centar Andre Malraux, koji je u BiH objavio njihov konkurs. Nagradu je dobila Maja Pećanac iz Sarajeva za priču Mi, djeca s Džidžikovca. Priča je objavljena u publikaciji La rue, na francuskom jeziku, a nakon toga i u knjizi 2.maj 1992. – Bio je lijep i sunčan dan, koja je nastala u okviru projekta Modul memorije, a doživjela je i drugo izdanje. Maja Pećanac rođena je 1985. u Sarajevu, diplomirana je pravnica. Objavljivala je priče u alternativnom magazinu za književnost i kulturu Album. Učešće u teatarskim ostvarenjima pod dirigentskim palicama Ranka Milanovića, Jasne Diklić, Claudija Valdésa Kurija iz Meksika. Živi i radi u Sarajevu, a Žurnal objavljuje nagrađenu priču.


 

Maja Pećanac: Mi, djeca s Džidžikovca

Ta breza bila je moja vjetrenjača. Moja prva vjetrenjača. Sjećam se da je ostatak komšiluka izašao vani, jedni na mojoj strani, drugi na njegovoj...

Miris paljevine utapao se u jezivu tišinu koja se stuštila nad našim gradom. Sjećanje na polomljeno staklo moje dječije sobe, tog dana, klaustrofobično me opkoli svaki put kada pokušam da ga zaboravim. Bol, očaj, pustoš zaboravljenog igrališta, dječiji osmjesi koji podsjećaju na vapaje podrumskih skloništa, na rovove u kojima leže naši očevi. S bolesnom preciznošću sjećam se vonja prsluka u kojem je tata svaki put nakon tog majskog dana 1992. odlazio na liniju ratišta. Znam samo da sam bila sretna kada bih osjetila taj prijatni smrad, jer je to značilo da se vratio kući, u svom prsluku. Ni sama ne znam da li je to sjećanje ostalo u meni iz mržnje ili morbidne nostalgije. Mama je još davno bacila tatin prsluk, ali on u mojoj mašti još uvijek ponosno visi na aufingeru u špajzu, pored vojnog ranca.

Još jedno duboko urezano sjećanje su dječija kolica, koja su se preko noći, neopisivom snalažljivošću, transformisala u civare za kanistere sa vodom.

Crvena kolica, posljednja predratna moda – multifunction. Mislim da su ta kolica još uvijek negdje u podrumu. Svaki put kada je generalno spremanje, mama se bori za njih, ne da da ih bacimo u smeće. Vjerujem da je to zato što su ta kolica prvo bila dječija...

Ima i jedna simpatična anegdota. U našem dvorištu-parku bila je jedna velika breza, prelijepa. Ona je jedna od posljednjih koja se te prve, ratne zime, batrgala za opstanak, oko nje je ostao tek poneki usamljeni panj. Jedan dan ugledam, s pilom u ruci, komšiju-došljaka, nameračio se na onu brezu. Našu brezu. Kao da sam u tom momentu prestala biti dijete, popnem se ja na onu brezu, i ne dam. Nećeš, pa makar. Komšija moli, kumi, pregovara. A-a! Ne dam! Kao da je ta breza predstavljala sav moj prkos, sve moje ideale, sve moje borbe, sav moj sedmogodišnji bijes i ljutnju. A komšija se u donkihotovskom maniru pretvorio u troruku zvijer koja je htjela da napadne i mene i mog konja. Ta breza bila je moja vjetrenjača. Moja prva vjetrenjača. Sjećam se i da je ostatak komšiluka izašao vani, jedni, vatreno bodreći, na mojoj strani, drugi na njegovoj. Tata je pokušao diplomatski riješiti spor - pola komšiji, pola nama. Kako god da se priča završila (sami odaberite kraj), to je bio dan kada kada sam se ja, po prvi put, suprotstavila nepravdi. Danas je komšiluk posve novi, „starosjedilaca“ samo nekolicina, valjda ostali tek toliko da prkose. Moje se breze više niko ne sjeća. Kao da je nije ni bilo.

Al, morao si se boriti za sebe. Posebno u mjesnim zajednicama. E, to je bio kumst. Dobit' nešto od par humanitarnih organizacija (iliti d.j.l.) bilo je teže nego tada prošetati Titovom, usred bijela dana. Moja najbolja drugarica iz rata (i dan danas dijelimo drugarice na ratne i ove, sada, nove), zvaćemo je I, došla je jedno popodne do mene da se pohvali kako je u mjesnoj zajednici „preko štele“ dobila džemper i jaknu. Kaže, nemoj nikome govoriti, molim te, da se ne pročuje. Kako ona to reče, u meni „proradi“ ona vjetrenjača. Ispratim ja kući I., i lagano krenem prema mjesnoj. Uđem unutra, a na velikom okruglom stolu gomila odjeće, dječije odjeće, baš za moj uzrast (osam godina). Gleda u mene gđa. Z., (zvat ćemo je tako da dodatno ne naštetimo njenom liku i djelu), gledam ja u nju. Minutu cijelu. Kući sam došla u novom džemperu i ljubičastom, štepanom kaputiću. Još stoji u ormaru. Ratni trofej, koji me podsjeća na sve gđe. Z. koje sam susrela u životu.

Još u ratu, sa šest-sedam godina, naučili smo šta znači hrana. Nije da je nismo imali. Dolazili su često paketi, od rodbine iz inostranstva. Ali, miris eurokrema i danas u meni izaziva dozu stahopoštovanja. Valjda zato, i dan danas, ne volim puno da ga jedem, već ponekad, iz meraka. Imala sam drugaricu kojoj je tata radio u Unproforu. Donosio je sve ono što mi nismo imali. Sjećam se kristalno jasno, skoro bolno, kada je izlazila van, sa kriškom tek namazanom eurokremom, i to onim najboljim - pola bijelim, pola tamnim - a mi ostali gledali, jeli očima. Nismo ostale drugarice.

Miris podrumskog mema i danas živi u svakoj pori naše zgrade, ulice, živi u nama poput parazita koji nam jede posljednje ostatke ljudskosti. U tim podrumima su mnogi izgubili svoja dostojanstva, razotkrili svoja lica, ispustili najnemilosrdnije krike, pozivajući upomoć i tražeći lažna utočišta.

Sjećam se – bilo je dosta onih što ne da su svaki čas silazili u podrum, već su u jednom momentu odlučili potpuno ostati u njemu. Oni su i danas dole, mislim. Zauvijek su ostali „podrumaši“.

Moji roditelji nisu htjeli u podrum. Pošalju nas, djecu, ali oni ostanu u stanu. Meni je to bilo posebno čudno. Nisam imala nijednu drugaricu čiji roditelji nisu htjeli u podrum.

Najčudnije mi je bilo kada sam prolazila kroz takozvanu „drugu fazu“ podruma, a tamo, u jednoj velikoj prostoriji – dernek. Čuj dernek, a mi usred atomskog skloništa! Moram priznati da mi je bilo malo vokri. Njih dvadesetak, cuge u neograničenim količinama (tada mi nije bilo jasno odakle im alkohol, najluksuznija ratna roba, ali sam poslije, na moju žalost, saznala da su ga sami pravili !?!?)

I smiju se.

Smiju se kao da znaju da ne smiju prestati. Moja sestra je zbog tih derneka skoro cijeli rat u kazni bila, ali nije mogla odoljeti. Nema više takvih derneka. Nema više derneka. Sada imamo facebook.

Džidžikovac je, u to ratno vrijeme, bio kao jedna (površinski) mala lokalna zajednica sa tačno i precizno definiranom organizacijom. Funkcionisali smo sto puta bolje od današnjeg Vijeća ministara. To garantiram. Znalo se ko rastapa vosak od starih, izgorjelih svijeća i pravi kalupe za nove. Ko, gdje, kada i u kojim uslovima sadi povrće na balkonu. Jedina problematična tema oko koje se nikako svi nisu mogli složiti bila je „kačenje“ na agregat. Džaba su trajali dogovori, pregovori, al' svi su htjeli gledati televiziju kada i koliko žele. Svi se „nakače“ u isto vrijeme, gledamo deset minuta i pukne žica... Ali, zalud, niko nije htio popustiti. Sjećam se da smo jednom skupa, u komadu odgledali Eurosong, bila je 1993. (čak smo imali svog predstavnika... Pjesma se zvala “Sva bol svijeta“).

I mi djeca, imali smo svoj tim. Postojale su tri vrste igara:

1. Odbrana od dječaka (koji su, naravno, imali svoj tim)

2. Pravljenje sarmi od blata

3. Združena igra obje strane, „eberečke-ebertute, eber koga ćete?“ (pravila:dvije ekipe,drže se za ruke, na jednoj strani dječaci, na drugoj djevojčice i uzvikuju
postavljeno pitanje a izabrana osoba se trčeći pokušava probiti kroz protivnički red. Ukoliko ne uspije ostaje u protivničkoj ekipi.
Logično, ova igra je bila najzanimljivija jer kada pređeš u protivnički tim moraš se držati za ruke sa dječacima...).

Sarma1 od blata2 zahtijeva odvojen pasus. Recept: uzmeš jedan list, po mogućnosti što zeleniji i veći (tako da podsjeća na vinovu lozu) i malo blata, koje se napravi od suhe zemlje pomiješane sa nekoliko kapi vode, kišnice, šta se nađe, zatim tako spravljeno blato zamotaš u vinovu lozu i redas na zidić. Kada pripravimo tu imaginarnu deliciju, pristupamo ocjenjivanju, odnosno bira se Najbolja sarma od blata. I tako skoro svaki dan,... alhemičarska misija pretvaranja lažne sarme u pravu.

Naš tim imao je i ime (pravila mi nalažu da ni pod kakvim prijetnjama, a ponajviše ucjenama ne otkrivam kodni naziv grupe). Imali smo i zastavu koju smo danima šili. Imali smo i principe. Imali smo ih više nego danas.

Jednom prilikom prijatelj moje sestre rekao je da kada nabrajaš narodnosti koje žive u Sarajevu imaš sljedeće: prve, druge, treće, četvrte, ostale, i vas, Džidžikovlije. Tako je i bilo, nismo imali imena. Nisu bila važna.

U pauzama posvećenosti igri, moja ratna drugarica, njena sestra i ja, u mom stanu svečano smo otvorile biblioteku. Imale smo sedam godina. Tata i mama saznali su naknadno. Izdavali smo članske kartice i ID kartice za knjige. Na svaku bismo upisale broj knjige, napravile tabelu s datumom posudbe i datumom vraćanja, te potpisom člana. Iznajmljivani su mnogi naslovi. Najčitaniji bili su Bulke pored pruge, Pinokio, Alisa u zemlji čuda (nove korice), Ježeva kućica, Magareće godine, Družba Pere Kvržice, Vlak u snijegu i Čiča Tomina koliba (my personal favorite). Biblioteka je zatvorena zbog nepredviđenih poteškoća – tata je saznao da mnogi naši članovi kasne sa vraćanjem knjiga (i po nekoliko mjeseci) te iskoristio svoje stanarsko pravo i zabranio nam dalje obavljanje bibliotečkih aktivnosti uz dodatnu mjeru zabrane izlaska od sedam dana zbog neodgovornog odnosa prema literaturi.

Inače, mog tatu, pored općepriznate principijelnosti, koja mu i danas jamči komšijski pozdrav s poštovanjem, Džidžikovac je upamtio i po tome što nijednu, ama baš nijednu knjigu nije iskoristio kao gorivo za loženje iliti grijanje. Tako su, nekim čudom, do danas preživjeli i Marx i Engels i Titovim stazama revolucije i svi ini manifesti iz vremena prijeratnog. Išli smo i u školu. Skoro pa pravu pravcatu. Tada se zvala malo drugačije – fakultativna nastava, to jest, ako te roditelji puste - ideš, na rizik. Imali smo časove u jednoj zgradi gdje su učiteljica i drugi nastavnici poredali nešto od čitavih klupa koje su ostale iz škole – naše prave škole. Ja sam jedva čekala jutro da krenem na – fakultativnu nastavu kod moje učiteljice Mirsade i mojih nastavnika, koje kada danas vidim kao da vrijeme stane, a ja ponovo imam sedam ili osam godina. Nije nas mnogo bilo na tim časovima. Bez mnogo dječije graje sjedili smo i upijali svaku riječ koja je dopirala iz usta naših hrabrih predavača. Poslije, kada su nam obnovili pravu školu, uvijek mi se činilo da su predavanja bila mnogo bolja tada, u toj maloj zgradi, u nečijem stanu, u nekom dvorištu.

Ova priča bila bi nepotpuna bez pomena na Ninu. Pronašli smo je kako plače u nekoj staroj izgorjeloj autobusnoj olupini, koja je u mnoštvu drugih olupina poput kiseline izjedala floru našeg parka. Ninu je neko ostavio baš tu, u unutrašnjosti tog autobusa. Nikada nismo otkrili kako je dospjela tamo, ali od tada je bila neprestano sa nama. Ne postoji nijedan stanovnik ulice Džidžikovac iz tog perioda koji nije poznavao Ninu i koji je nije volio. Kao sjena je pratila moju mamu do posla, tatu pogledom ispraćala na liniju, bila teta Sonjina najbolja prijateljica... Uvijek je, nekako, bila prisutna.

Umrla je prije dvije godine... Bila je najljepši pas na svijetu.

Danas kada djeca nemaju čega da se plaše, kada se bezbrižno mogu igrati, naše dvorište je pusto....

Pokoji hrabri Džekin obožavatelj, sa ručno, flomasterom nacrtanom jedanaesticom na običnoj bijeloj majici, dribla loptu i razmišlja o otpočinjanju svijetle nogometne budućnosti u FC Sarajevu i završetku karijere u španskoj primeri. Nekoliko djevojčica skakuće ispred haustora, ali kao da se igraju - ničega... Nisam vidjela barbike otkada sam ih ponosno pospremila (ne smijem reći koliko sam godina imala) ispod kreveta, ali nikada i ni pod kojim uslovima nisam ih željela nekome pokloniti. Nema naguravanja i svađe oko dosude nepostojećeg penala (koji je najčešće bio pravedno dosuđen) od strane arbitra u ličnosti nekoga iz druge raje kako bi se što efikasnije spriječila potencijalna pristrasnost i korupcija (koja je vršena perfidno i najčešće je uključivala sličice fudbalera za ćizu-blizu, pisanje zadaće za cijelu sedmicu i raznorazne stripove, koji su, naravno, predstavljali najveću poslasticu potkupljenim).

Danas horde hipnotisanih dječijih očiju bulji u posljednji post koji su ostavili na nekom forumu, grozničavo isčekujući replay. Fudbal igraju, ali na play station-u III. Lutke oblače on-line, zadaće prepisuju preko messengera, a profesori im neopravdane upisuju u on-line školske dnevnike, ne bi ih izvadilo ni pet lažnih opravdanja od doktora....

Nisam sigurna jel' bilo gore nama - tada ili njima - sada...prije sam za ovu drugu opciju (uz poštovanje „podrumaša“...)

U ratu je, valjda, postojao neki prešutni dogovor – da budemo i ponašamo se kao ljudi, da u magli očaja u kojeg su nas zavili pokušamo da zadržimo zrnca dostojanstva i plemenitosti. Mi to i jesmo uspjeli. Tada. U ratu. Nisam sigurna da smo uspjeli danas. U miru.


1 Sarma - jelo od miješanog mljevenog ili sjeckanog mesa i najčešće riže umotanih u list ukiseljena kupusa, svježeg kupusa ili lišća vinove loze

2 Blato - Meka smjesa raskvašene zemlje, glib

 (zurnal.info)

ČITAJ! Ja božanstvena, Rabih Alameddine

U saradnji sa izdavačkom kućom Buybook objavljujemo trideset strana romana Ja božanstvena. Uživajte

Nakon što su nas prošle godine obradovali romanom Hakawati, koji je Wall Street Journal nazvao Nova Hiljadu i jedna noć, sarajevski Buybook ove godine objavio je i drugi roman književnika Rabiha Alameddina Ja, božanstvena.

- “Ja, božanstvena” je roman koji će vas podučiti kako funkcionira sjećanje, kako se neprestano pomjera, mijenja i napreduje. Ova domišljata knjiga, koja vas zgrabi već u prvim poglavljima, pruža nam uvid u sve komplikovanije pitanje domovine. Od Bejruta do San Francisca, Sarah Nour El-Din svaki put iznova počinje da nam pripovijeda svoju snažnu priču o čežnji, o pripadanju, o ljubavi i istinskoj porodici – piše Michelle Berry.

Rabih Alameddine je rođen u Jordanu a odrastao je u Kuvajtu i Libanu. Obrazovao se u Engleskoj i Americi, ima diplomu inžinjera univerziteta UCLA. Nakon studija preselio se u Kuvajt, odatle prešao u Liban i na kraju završio u Los Angelesu gdje i danas živi. Pored romana Hakawati i Ja, božanstvena, napisao je i roman Koolaids.

U saradnji sa izdavačkom kućom Buybook objavljujemo trideset strana romana Ja božanstvena. Uživajte.

{pdf=http://www.zurnal.info/home/images/pdf/bozanstvena.pdf|580|700}

(zurnal.info)

ČITAJ! “Savršeni metak u stomak”, Mehmed Begić

Ove pjesme su borba da se očuva elementarna ljudskost u svijetu zvijeri. Zato ih treba prigrliti kao iskreno svjedočanstvo malih ljudskih tragedija


U Sarajevskom Balkan Caféu u četvrtak 27. maja biće održana promocija nove zbirke pjesama Mehmeda Begića, Savršeni metak u stomak (Naklada Mlinarec&Pavić).

Pored pjesnika, na promociji će govoriti I njegovi gosti Robert Mlinarec, Mili Krpo i Marko Tomaš.


O knjizi:

Ove pjesme su borba da se očuva elementarna ljudskost u svijetu zvijeri. Zato ih treba prigrliti kao iskreno svjedočanstvo malih ljudskih tragedija. I treba im vjerovati, jer su lijepe od tuge i snažne od prave, poštene ljubavi.

Marko Tomaš  

Autor Savršenog metka u stomak kaže: "Na svakom žiletu piše da je život san." Da je Mehmed Begić ispisao samo ovaj stih, bilo bi to dovoljno i za čitav jedan život i za čitav jedan san. I za žilet po kojemu pleše onaj tko živi i onaj tko sniva.

Predrag Lucić 

... rukopis, koji se dosljedno nastavlja na autorove ranije zbirke, oblikovan, formalno i svjetonazorski, u tradiciji Beatnika, Cohena, Simica i ostalih velikih ‘’profetskih melankolika”, uvelike obilježen pop-kulturom (prije svega popularnom i jazz glazbom) uobličuje se unutar tendencije koju bismo mogli nazvati trećom egzistencijalnom analizom...

      Marko Pogačar  

Mešin protagonist je nepopravljivi romantik, s vjerom u zanos i patos. Iako zna da postoje samo pitanja bez odgovora, te da „na svakom žiletu piše da je život san“, on za svojim snovima, unatoč riziku od posjekotina, ustrajno traga… A u svojoj potrazi, u toj težnji da se ide dalje, kao jedina konstanta, ujedno i konstanta Mešine poetike, jest glazba, jedino mjesto istine na koje se odvažno i bez ustezanja poziva.

            Branislav Oblučar 

U noći koja slijedi Meša neće primiti savršeni metak na mostu. Ima da ostane naslonjen na ogradu, zagledan u točak od bicikla dole u reci. On je svačiji i točak se okreće. Noć će doći a pesme nas neće napustiti. Nikad.

                Milena Marković 



Izbor iz zbirke “Savršen metak u stomak”


SVIJET SE RASPAO


zanemarujem poeziju

zanemarimo sve

iza čega se može sakriti

ne postoje pjesme

nema filmova

gorčina je ostavljena

ovo nije ni korespondencija

na ovo nema odgovora

cijeli svijet se raspao

ne atomskom bombom

ne zbog gluposti

ili pohlepe čovječanstva

kako neumorno

i svakodnevno plaše

ne rakom i sidom

ne glađu

ne egoizmom koji bi

bio lagan izgovor za sve

svijet se raspao

i na ovo nema odgovora


SKLOPI OČI DA NE VIDIŠ ZASTAVE


Onaj isti čovjek je na ulici ispod tvog prozora.

Svjetlo je slabo i lice mu ne vidiš.

Znaš da je tamo i on zna da si tu.

Cigarete dogorijevaju u vašim rukama.

Telefon šuti i časa je napola puna.

Telefon je ptica zloslutnica -

razbio si ga prije nekoliko dana.

Prije toga su stradala ogledala,

gitara i pjesme revolucije u koju si vjerovao.

U hodniku na vješalici čekaju kaput i šešir.

Pitaš se ko su ti prijatelji?

Da li te je ijedna žena stvarno voljela?

Ustani iz fotelje i u kupatilu nadji odgovore

ti slomljeni čovječe pustinje

sa kaktusom umjesto srca.

Na svakom žiletu piše da je život san.

Sjeti se kako si odsanjao iluzije

poput suknji što na vjetru lete.

Možeš bježati od sjećanja

pokušaj zaboraviti mirise

sklopi oči, opet vidiš zastave.

Nijedna ne predstavlja slobodu.

Sloboda je haljina na proljetnjem vjetru.

Sat na zidu je već otkucao tvoje.

Ne čuje se ništa osim kapanja vode u kupatilu.

Na vješalici šešir i kaput

i čovjek pod prozorom čeka.

Obojica znate da je vrijeme posljednje cigarete.


NOĆ KOJA SLIJEDI

Neko će na mostu odsvirati

noć koja slijedi

dajući tako od sebe ono

preostalo iz prethodnih života

Vratio se davno odlutali pogled

spreman da priča

o ravnicama

dalekim morima

putevima koji ne spajaju

rijekama

koje zbog sebe teku

I sve je dobro

kad se o lošem ne razmišlja

Naučen

i navučen na slične plitke filozofije

puštao je iznova elvisove ploče

spalio sobe porodične kuće

a kada nije mogao dalje

odlutao je

u mrak

i o njemu više ne govore

Iako znaju zbog čega je

dobio

taj savršeni metak u stomak


NE BUDI BUDALA


Hajde, oduzmi mi znanje.

Učini da zaboravim

kako se slažu šahovske figure.

Pomozi mi

da još jednom ustanem.

Ne skrivaj se u kamenu.

Prašina nikada nećeš postati.

Osjećam te u šinama

koje vode vozove ka sjeveru.

U mojim si kostima.

Nijeme su planine

ali čujem kako mi govore.

Svaki tvoj pokret nije san.

Bez mene

nikome ne možeš pomoći.

Moja oružja su smrtonosna.

Očaj je sladak

i čežnja me vodi.

Pruži mi ruku i pomozi.

Osjeti ponos kada poklonim tvoju

zastavu vjetru na najvišem vrhu.

Pokaži mi put.

Pruži ruku

i pustiću te na miru


TREĆE MILOVANJE


Psi su lajali na krivudavim ulicama

a ona je imala svoje mjesto na njima

Kad sam je prvi put sreo

zvala se drugačije

Uzela mi je ruku

i odvela me do obale

Mrak se skupio nad nama

i nije bilo sunca da zađe

Hladni prsti su se milovali

Gledao sam crvene usne

slušao krupne oči

znajući da taj pogled ne

mogu pratiti

Pomislio sam na ljubav

po treći put umirući.


NA PUTU DO BRDA


Postoje pitanja na koja nema odgovora, ili se odgovori na njih ne

tiču nikoga osim onoga kome se pitanja postavljaju. Osamljenost

protiv usamljenosti. Svaka priča na svoj način smiješna. Neki

ne mogu da ne budu ostrvo, iako jasnije od svakoga čuju za kim

zvona zvone i znaju da bez ljudi ne postoje. Neki, jer su ostrva,

nose istinu zabodenu za svoja ledja, u jedina prsa, prikovanu za

gležnjeve sopstvene istine, na putu prema brdu koje im je suđeno.

Svijet u kojem takvi žive niko nikada neće uspjeti da opiše.


PISMO TEBI


povratak iz rodnog kraja vozom je jedini pravi povratak

niko nije ušao u kupe u koji sam se udobno smjestio

nikoga nema da časti pićem pa sam sebi kupio pelinkovac

pejzaži koji napamet znam prolijeću ispred očiju

tri sata tog putovanja su zamrznuto vrijeme

koje nikom ne dugujem, nikom ne pripada

niti ikome nedostaje

u tom vremenu

okus slobode je najrealniji

možeš osjetiti kako izmiče pod prstima

poput najnježnije tkanine sa voljene kože

dok knjiga ostaje putnikov najbolji prijatelj

ovaj putnik samo može čitati

i pisati o senzualnim trenucima

i žestokim prizorima koji mu ponekad zamute pogled

dok voz ubrzava odlazeći iz hercegovine ka bosni


NINA SIMONE


nina simone volim te

znam da je prekasno

i ne postoji način da me čuješ

ali to nije važno

govorim ovo zbog sebe

govorim zbog boga u kojeg apsolutno sumnjam

govorim ovo zbog godina koje su mi oduzete

i ne postoji način da se to ikada ispravi

govorim zbog onih koji nisu odustali od štrajka

i vjeruju da nešto mogu promijeniti

iako znaju da je svijet jedna velika laž

i nema zastave ispod koje mogu stati

nema tog glasa niti alkohola

koji će stvari popraviti

nina volim te

više od svih koji su te voljeli

volim te više od svih njih zajedno

i nemam pojma šta da radim

sa ovim što osjećam sada


DOLAZIŠ SA MRAKOM


Nalaziš me pognutog nad ovim stolom

i mašinom za pisanje koja sve više postaje

finalno djelo moje umjetnosti


Ne znaš koliko sam noći

i koliko dana

urezao u taj isti stol

čekajući da te ugledam

nijem u nepodnošljivoj tišini

u njoj odbojan svima i sebi


Izgovorio sam glasno tvoje ime

Vraćaš se i nalaziš me ispruženog na podu

Vidio sam savršenu kuhinju iznad


Nemaš pojma da sam

izgubljen od snova

navučen na više

oslobođen od sopstvene strasti

nestao u galopu divljih konja



RUKE VICTORA JARE


Jedanaestog septembra

sedamdeset treće

Ameri su

izmedju ostalog sjebali i Čile

pa onda vlast dali

lokalnim fašistima

da započnu svoje

stadionske orgije mučenja

Te misli me proganjaju

dok želim da ti se ispovijedim

do kraja jasan

i bez ičeg prešućenog

kao Branko

svom drugu Ziji

kojeg su krvnici Jasenovca

davno ubili

a on mu i dalje priča

kako je u Sevilji tražio ulicu

u koju su Crni Konjanici

odveli Lorku

da se nikada ne vrati

U pismu ga podsjeća

na one druge

crne Goranove krvnike

i ove nove svih boja

što će nas uvijek vrijebati

svojim novim usavršenim

verzijama mučenja

kao da sami sebi nismo

dovoljna kazna

Ali ova noć nije moja

i ta će priča

dočekati malo drugačiji mrak

Zato pismo neću staviti u kovertu

na kojoj je ispisano tvoje ime

Nekako znam

Ti ćeš me nadživjeti

Zasad te molim

nauči ko je Victor Jara

I šta nam znače njegove ruke


 

Mehmed Begić rođen je u Čapljini 1977. godine. Objavio je tri zajedničke zbirke pjesama, L Amore Al Primo Binocolo (Brescia, 1999., s Markom Tomašem, Nedimom Ćišićem, Veselinom Gatalom), Tri puta trideset i tri jednako (Mostar, 2000., sa Ćišićem i Tomašem), Film (Mostar, 2001., s Lukaszem Szopom) i dvije samostalne, Čekajući mesara (Mostar, 2002) i Pjesme iz sobe ( Split, 2006). Prevodio je Leonarda Cohena i napisao Oproštajne pjesme. Jedan je od urednika časopisa Kolaps. Profesionalni pojavljivač u Spotovima. Disc Jockey Tužnog Utorka u Abraseviću, Mostar.

(zurnal.info)

ČITAJ: Sve se raspada, Chinua Achebe

U saradnji sa izdavačkom kućom Buybook poklanjamo vam tri poglavlja romana Sve se raspada, najčitanije knjige moderne afričke književnosti

Chi­nua Achebe je ni­ger­ijski­ romanopi­sac i ­pjesni­k rođ en 1930. god­ine u Og­id­i. Školovao se na Vlad­inom fakultetu u Umuah­iji­ te na Un­verzi­tetu u Ibadanu u N­igeri­ji­, a di­plom­irao je u Londonu. Knj­iževnu kari­jeru započeo je 1950. god­ne te je bi­o jedan od prvi­h predstavni­ka novog knji­ževnog vala koj­i se oslanjao na usmenu trad­ici­ju plemena ­urođ eni­ka.

Nap­isao je vi­še od dvadeset knji­ga, romana, novela, eseja, ­zbi­rki­ pjesama. Najpoznati­ji­ je po svom deb­itantskom romanu Sve se raspada, koji­ se smatra najči­tani­jom knji­gom moderne afri­čke knj­iževnost­i. Sl­ijede roman­i No longer at Ease i Arrow of God, koj­i je povezan­ temati­kom i ­

l­ikovi­ma či­ne Afr­ičku tr­ilogi­ju. Dob­itni­k je brojni­h knji­ževni­h nagrada, od koj­ih se i­stiče prest­ižna nagrada Man Booker Internat­ional 2007.

Nad­ine Gordi­mer ovako je opisala Achebea:

- Pisac koji nema iluzija, ali nije ni razočaran, koji voli ljude bez potrebe da mrzi sebe, i koji je obdaren veličanstvenom magijom jednog prštavog, velikodušnog, velikog talenta.

{pdf=http://www.zurnal.info/home/images/pdf/Things Fall Apart.pdf|580|700}

(zurnal.info)

PRIČA Adin Ljuca, Kino Sloboda

U ediciji Savremena bh književnost Izdavačke kuće Buybook objavljena je zbirka priča Istetovirane slike Adina Ljuce.

Adin Ljuca (1966., Zenica) studirao je komparativnu književnost i bibliotekarstvo u Sarajevu, a zatim i u Pragu, gdje od konca 1992. živi i radi kao bibliotekar. Uz pisanje i prevođenje, posvećuje se proučavanju kulturne historije češko-bosanskih odnosa. Do sada je objavio knjige: Maglaj: na tragovima prošlosti i Hidžra, a zbirka Istetovirane slike objavljena je 2005. godine na češkom.


Kino Sloboda

Halo?”, javio se Saša.
Halo, ovdje Adin, halo...”, pokušao sam nadglasati buku tramvaja koji je upravo prolazio kraj govornice.
Adine, čovječe, ti si živ?! Živ si, jebo te, živ! Odakle zoveš?”
Iz Zagreba.”
Ama, jasno mi je da zoveš iz Zagreba. Kako si se izvukao? Mislio sam, čovječe, da si mrtav. Znam tačno gdje si bio, vidio sam na vijestima... Gdje se tačno nalaziš?”
U govornici.”
Pa nije, bolan, u Zagrebu jedna govornica! Gdje si sad?”
Ne znam.”
Pogledaj oko sebe, reci mi šta vidiš, neki natpis ili... ”
Kino Sloboda.”
Dobro. Slušaj me: odmah sjedaj na devetku i kreći u smjeru Ljubljanice. Ja ću te čekati na Selskoj, to je predzadnja stanica.”

Sjedili smo u stanu kod Ružice, Sašine prijateljice, pokušavajući amortizirati prve dojmove. Saša je prije mjesec dana, uz pomoć filmskih trikova i crvenog križa, uspio nekako pobjeći iz opkoljenog Sarajeva. Za tih mjesec dana u Zagrebu, fizički se poprilično oporavio. Ja sam prije mjesec dana dobio granatu direktno u rov, ali nekim čudom nije me zakačio ni jedan geler. Zato mi je detonacija propuhala mozak u lobanji, koštanu srž u skeletu i dušu u ovih pedesetak kila na koje sam spao. Mjesec dana mi je trebalo dok sam se s uputnicom na kliniku Rebro dokoprcao do Zagreba. U glavi sam imao crnu rupu od detonacije i sedativa. Na Rebro me nisu htjeli primiti ni sa uputnicom. Na prijemnom odjeljenju, medicinska sestra mi je rekla: “Mi vas, Muslimane, kruhom, a vi nas, Hrvate, kamenom!” Uopće se nisam uzrujavao. Sve mi je bilo svejedno. Jedino što sam htio, bilo je da odem u pizdu materinu iz tog rata. Smrti se više nisam bojao. “Neka me pregazi tramvaj – u redu. Neka mi padne saksija na glavu – jeste apsurdno, ali i to je u redu. Ali da me neko kolje ili da me granata raznese, to ne. Ta zaboga, već je kraj dvadesetog stoljeća, u svijetu se umire od side, a kod nas od noža, kao u srednjem vijeku.”

Kontao sam šta mi je činiti. “Ovo Rebro je veliko, mora biti i neki doktor Musliman.” Išao sam od vrata do vrata i čitao imena liječnika. Prvi put u životu nisam tražio čovjeka, već muslimana. Brzo sam naišao na jedna vrata na kojima je ime doktorice bilo muslimansko. Pokucao sam i imao sreće – zatekao sam je u ordinaciji. “Vi ste ta i ta?”, rekao sam ime sa vrata. “Da, izvolite.” Ispričao sam joj svoju priču i doktorica se rasplakala. Onda je ona meni ispričala svoju. Godinama već radi na Rebru, inače porijeklom je iz Mostara. Pričala mi je o svojoj jedinoj sestri, koja je u Mostaru i koja... Ali ja nisam bio sposoban za plakanje.

Rekla mi je: “Napravit ćemo sve potrebne pretrage, uključujući i CT, jedino ne znam kako ću te smjestiti u bolnicu.”
Nije potrebno. Imam gdje spavati.”

Nekoliko dana me je vodila za ruku po bolnici, od specijaliste do specijaliste. Na kraju mi je saopćila: “Tvoje zdravstveno stanje će se poboljšati. U budućnosti bi jedino mogao imati problema sa pamćenjem. Ne znam kako bih ti to rekla, ta detonacija ti je izbrisala određena mjesta u mozgu i više, vjerovatno, nećeš biti sposoban da učiš i pamtiš kao prije.”
To je dobro. Ima puno stvari koje bih želio zaboraviti”, pokušao sam se našaliti. Ja inače s tim svojim spretnim formulacijama počesto znam ispasti dojmljivo glup.

Kasnije tog istog dana, na ulici sam nabasao na jednog znanca iz Sarajeva koji mi je rekao da je i Saša u Zagrebu i dao mi je broj na koji ga mogu dobiti. Odmah sam ga nazvao. Čim smo se našli i sredili prve dojmove, Saša je izvukao štos papira sa pjesmama koje je pisao u Sarajevu. Čitao sam jednu za drugom. Bile su o ubijanju i mržnji, ali bez traga zla i mržnje.
Imaš li ti kakvih pjesama?”, upitao me je.
Ja sam bio u rovu, a tamo mi nije bilo do poezije”, govorio sam izvlačeći iz zadnjeg džepa farmerki jednu jedinu pjesmu koju sam imao i koja mi se sama složila u glavi u autobusu, na jednoj od trasa po ratom raščerečenoj Bosni, na tzv. koridoru spasa ili bolje rečeno divokozjoj stazi spasa. Pružio sam mu na četvrtinu presložen papir.

Čim je pročitao, počeo je da skače po stanu, da me grli i čestita. Bio sam iznenađen njegovom reakcijom. Pohvale su mi prijale, iako sam bio svjestan da je Sale uvijek bio sklon pretjerivanju. Zgrabio je telefon, značajno me pogledao i počeo okretati broj. Kad mu se s druge strane neko odazvao, rekao je: “Tomaž, slušaj kako se pišu pjesme.” Smjesta je počeo čitati moju pjesmu u telefonsku slušalicu. Valjda mu je glas s druge strane rekao da je pročita ponovo, pa je pročitao još jednom. Nakon toga, Saša je minutudvije šutio i slušao svog sugovornika. Onda mu je rekao: “Ok, poslat ću ti to sutra”, konačno se pozdravio i položio slušalicu. Još dok su razgovarali, pretpostavio sam da bi to mogao biti poznati pjesnik iz jedne od novonastalih balkanskih državica. “Rekao mi je da mu tu pjesmu fotokopiram i odmah pošaljem. Tomaž za par dana ide u Njemačku, na nekakve literarne susrete.

Tu pjesmu hoće da prevede i tamo pročita”, prepričavao mi je Saša.

Ispostavilo se da nisam samo ja bio taj koji je htio nestati bestraga. Htio je to i Saša. U Zagrebu nije bila baš najprijatnija i najprijateljskija atmosfera. Prijetila je opasnost da nas na ulici uhvati policija, presvuče u uniforme i vrati u Bosnu u rat. Ali ni otići se više nije moglo tek tako. U to vrijeme hrvatska pogranična policija vraćala je s granice sve za rat sposobne muškarce koji nisu imali specijalnu dozvolu za izlazak, a zapadni svijet se već opametio i prestao primati bez vize ljude sa pasošima raspadajuće zemlje. Istok je, po običaju, kasnio za Zapadom. Mogli smo birati između Mađarske, Rumunije, Bugarske, Čehoslovačke, Poljske, da dalje ne nabrajam. Dogovorili smo se da idemo zajedno, ali Sale je insistirao na Krakovu, a ja na Pragu.
Ama, kakav te Krakov spopao?!”
Znaš li ti, čovječe, ko je sve tamo studirao?”, pa krenu nabrajati: te Tesla, te Andrić, te ovaj, te onaj...
A znaš li ti kakvo pivo imaju u Pragu, i kakve žene?”

Morali smo se brzo odlučiti, u Zagrebu nam je doslovno počelo gorjeti pod nogama. Izabrali smo Prag. Više se ne sjećam zašto, ali putovali smo odvojeno: Saša je otputovao avionom, preko Beča, a ja vlakom, dva dana poslije, preko Budimpešte. Bio sam sâm u kupeu. Negdje kod mađarske granice, probudio me je kondukter i rekao: “Gospodine, probudite se. U kupeu pored vašeg su rumunski šverceri. Ako primijete da spavate, pokrast će vas.” Rekao sam: “Hvala na upozorenju, ali ja nemam ništa što bi mi mogli ukrasti.” Gledao sam u svoju torbicu. U njoj sam imao par čarapa, gaća i nekoliko knjiga pjesama koje sam budzašto kupio u Zagrebu – knjige srpskih i bosanskih izdavača su takoreći dijelili džabe, naročito one pisane ćirilicom. Jedino sam morao paziti na pasoš, što je bilo gotovo smiješno. Putovao sam sa pasošem države koja de facto više nije postojala, ali koja se još uvijek nije prestajala raspadati u krvi. Njeno raspadanje mi je ličilo na metastazu u kojoj patogene ćelije proždiru zdrave i nastavljaju se nekontrolirano razmnožavati, sve dok konačno i one same ne pocrkaju s umirućim organizmom. Fuj!

Vrata kupea otvorio je omaleni pijani Rumun. Nešto je promrljao, iz čega sam skužio da traži cigaretu. Sâm sam izvadio jednu iz kutije i pružio mu je, što inače ne činim. Nisam htio da mi on svojim prstima dira cigarete, osjećao sam prema njemu, onako pijanom i neurednom, gađenje. Otišao je. Desetak minuta kasnije, ponovo se pojavio tražeći još jednu cigaretu. Rekao sam: “Ne!” Tad je primijetio moju bocu s vodom, koja je stajala na stoliću ispod prozora. Sjeo je preko puta i čilo uzviknuo: “Votka!” Boca je bila od bezbojnog stakla i bez etikete. “Nije votka, kretenu, a nisam ti ni rekao da možeš sjesti.” Nije me razumio, ili se možda samo pravio. Svejedno. Ponovio je “Votka!” i posegnuo rukom za bocom. Skočio sam, ščepao ga za vrat i, izbacivši ga iz kupea, napucao ga nogom u guzicu.

Jest da sam imao svega pedesetak kila žive vage, ali u to vrijeme sam u sebi imao još i 250 kila ludila pride. A ni taj tip nije bio puno teži od mene, šaka jada. “Ako se vrati s pajdašima, dat ću im staklenu votku po glavi”, mumljao sam bijesno u sebi.

Tip se nije vratio. Umjesto njega, u kupe su uskoro ušli čehoslovački carinici. Pijane švercere iz susjednog kupea ostavili su na miru, ali zato su mene, sa problematičnim pasošem i sumnjivo malom prtljagom, izveli iz vlaka. Odveli su me u carinarnicu, odnijeli pasoš na kontrolu i ostavili me čekati u prljavom hodniku s prozorom na kojem su bile rešetke. Nisam se previše uzrujavao, najvažnije u tom trenutku mi je bilo da se na hodniku moglo pušiti i da sam imao dovoljno cigareta. Rekao sam im: “Otići će mi vlak.” A oni: “Doći će novi.” “Sva sreća, braća Slaveni, pa se razumijemo”, pričao sam sâm sa sobom pušeći i šetkajući se goredolje po hodniku. Konačno su me pozvali unutra na ispitivanje. Na pitanje: “Svrha putovanja?”, od govorio sam lakonski: “Turizam!” Nakon dvatri sata su me zaista pustili, a uto je došao i slijedeći vlak za Prag. Na rastanku me je jedan od carinika čak potapšao po ramenu i vrlo ljubazno pozdravio.

Oko pola pet ujutro, stigao sam na glavnu željezničku stanicu u Pragu. U Zagrebu mi je jedan tatin prijatelj platio voznu kartu za Prag u jednom smjeru i dao mi još 300 DM da mi se nađe. U džepu sam, ko zna otkud, imao i tridesetak čehoslovačkih kruna u kovanicama. Od Saše, koji me je trebao dočekati na stanici, nije bilo ni traga. Kasnio je, po svom starom običaju. Nisam znao šta da radim, pa sam za siću kupio limenku piva. Bio je to Staropramen za 25 kruna. Saša se pojavio tek u devet. On je, inače, razmišljao vrlo brzo, uvijek brže od drugih ljudi, i umio je vidjeti po nekoliko poteza unaprijed, ali je zato sve tzv. normalne svakodnevne stvari obavljao sa velikim zakašnjenjem. I dozlaboga šeprtljavo. Njega je, po prethodnom telefonskom dogovoru, prije dva dana dočekala moja prijateljica Jířina, lijepa i poduzetna Čehinja, koju sam u predratna vremena upoznao na Jadranu. Da nje nije bilo, ne znam šta bismo. Nikoga drugog u Pragu nismo poznavali. Smjestila nas je u bivši studentski dom koji je, nakon pada ko munizma, zakupila i preuredila u hostel. Jířina nam je dala na tjedan besplatnu dvokrevetnu sobu s doručkom i besplatnim korištenjem telefona, da možemo preko novinskih oglasa tražiti sobu u najam.

Nakon četiripet dana, našli smo jeftinu sobu kod bivšeg gimnastičara, nekadašnjeg vrhunskog sportiste, a ta dašnjeg fizikanera na građevini i alkoholičara. Gazdu smo od milja zvali Bohuš. Bio je dobrodušan, ali u pijanom stanju nepodnošljiv. Stan je bio depresivan, gazda očajan, a nas dvojica doslovno izbezumljeni od svojih ratnih i izbjegličkih užasa. Gazda za nas nije imao posteljinu, a mi nismo imali novca da je kupimo. Osim toga, u stanu je bila samo nekakva stara poluatomatska, bolje rečeno ruč na, vešmašina koju smo Saša i ja odmah prozvali “perestrojka”. Takvo čudo od tehnike do tad nismo vidjeli. Mogla je, eventualno, dobro poslužiti još samo kao eksponat u nekom tehničkom muzeju. Jednom sam u njoj pokušao oprati ono malo bijelog veša što sam imao: požderala mi je dvije potkošulje. Bio sam načisto popizdio i otada je više nisam ni probao koristiti. Problem nam je opet riješila Jířina, odnosno njen muž. Njen muž je bio doktor u ogromnoj prigradskoj bolnici, nedaleko od našeg kvarta. Predložio nam je: “Najjednostavnije će biti da po poste ljine dolazite kod mene u bolnicu. Budući da često imam noćne službe, redovno dobijam čiste posteljine. Dat ću vam svakom po komplet, svaki tjedandva ćete mi vraćati prljave i dolaziti po čiste. Ne morate ništa kupovati, niti se zafrkavati sa pranjem i peglanjem.” Tako je i bilo. Tu godinu što smo stanovali kod Bohuša spavali smo u poste ljinama na kojima je indigomodrom bojom bilo otisnuto ime bolnice, pečat i broj posteljine. Te godine sam pisma izbjeglim prijateljima po bijelome svijetu započinjao rije čima: “Ova sedmica mi započinje sa brojem 7 (Kukoč)...” Ili: “Ove sedmice se budim sa brojem 5 (Sretenović)...”

Upisali smo se na vrhunski i stravično skupi akademski tečaj češkog jezika, koji su pohađali pretežno strani postgradualni studenti. Naravno, primili su nas besplatno, kao osobe sa ratnog područja. Već nakon par sedmica sam morao napustiti kurs da bih se mogao zaposliti. Posao sam našao u radionici kožne galanterije. Svaki dan sam stajao po osam sati uz kožarski stroj, birajući kože određene kvalitete i debljine, te od njih krojio i izrezivao dijelove za tašne, ruksake, novčanike i slične pizdarije. Budući da je koža skupa, strogo se vodilo računa da bude što manje otpadaka. Svaka greška se odbijala od plaće koja je bila za trećinu manja od mjesečne školarine za tečaj jezika koji sam zbog tog posla morao napustiti. To je bilo za “bogu plakati”: onakva škola! Saša je imao minimalnu rezervu novca, a povremeno bi ga se sjetio poneki prijatelj i poslao mu koju marku. Meni nije imao ko. Putovao sam tako svaki dan s jednog na drugi kraj Praga, od stana do radionice i nazad. Sat do posla, osam i po sati na po slu. I opet natrag. U sredstvima gradskog prijevoza učio sam napamet češke riječi iz džepnog rječnika. Kod kuće sam se pokušavao odmoriti, ali izležavanje u depresijama nije baš najbolji odmor. Ponekad sam pokušavao sastaviti pjesmu. Saša je za to vrijeme nastavio pohađati tečaj, zatvarao se u stanu, štrebao i ludio za djevojkom koja mu je ostala u opkoljenom Sarajevu. I naravno, pisao je pjesme. Kako smo tek bili došli u Prag, nismo još znali da smo se obreli u gradu sa najvećom specijaliziranom slaven skom bibliotekom na svijetu. Nismo imali šta čitati – pa smo pisali. Jednog dana Sale mi je izložio jedan od svojih mnogobrojnih genijalnih planova: “Budući da nemamo šta čitati, jedan dan ja moram napisati pjesmu, da ti imaš šta čitati, a drugi dan ti moraš napisati pjesmu, da ja imam šta čitati.”

Da skratim: izjedali su nas stravična besparica i čamotinja, a bili smo mladi i željni svega. Sale je neprekidno nešto predlagao. Na primjer: kako da se dva momka što bolje provedu za što manje para. “Našao sam latinoamerički noćni klub. Upad je 15 kruna, pivo 10. Odemo po sljednjim metroom u grad, u klubu smo u ponoć. Platimo ulaz. Svakih sat vremena popijemo po jedno pivo, plus po kutija cigareta što ispušimo – i tako do pet ujutro, do prvog metroa, neće nas izaći ni po sto kruna!” “Ali otkud nam po sto kruna?”, pitao sam. Ili kad sam se jednog dana izgnjavljen vratio sa posla, dočekao me je na vratima: “Imam plan! Sad ćemo nas dvojica lijepo napisati pismo Tomažu. Kad sam ga zvao iz Zagreba, sâm se ponudio da mi pošalje nešto para, za prvu pomoć u izbjeglištvu. On mi je prijatelj. Uostalom, zna nas obojicu, sjećaš se samo koliko mu se svidjela tvoja pjesma. Zna u kakvoj smo situaciji, bla, bla... bit će dovoljno da mu samo između re dova naznačimo, bla, bla...”
Sale, nemoj to raditi.”
A što da ne? On je slavan i bogat. Prijatelj mi je.”
Novac nećeš dobiti, a izgubit ćeš prijatelja.”
Kako ti to možeš znati, kad ga ne poznaješ?”
Pa čitao sam ga. Znam taj tip ljudi.”
De, Adine, nemoj me, bogati, zajebavati. Nisi baba gatara.”

Saleta sam znao godinama. Uvijek je htio da se sa mnom posavjetuje, ali nikad nije poslušao moj savjet. Osim jednom – da odemo iz Zagreba u Prag, a ne u Krakov. Ja nisam imao volje za te uzaludne rasprave s njim i završio sam riječima: “Piši mu što god hoćeš, samo mene ni slučajno nemoj spominjati.” Kad sam se nakon nekoliko dana vratio s posla, u stanu sam zatekao potpuno očajnog Sašu. Pušio je i nervozno hodao, gotovo plačući.
Šta se dogodilo?”, upitao sam ga užasnut, strepeći od loših vijesti iz Bosne.
Ništa”, rekao je.
Nemoj me levatiti, šta je bilo?”
Još malo se nećkao i onda mi je pružio razglednicu iz Ljubljane koju je tog dana primio. Bila je od Tomaža.

Ama, jebo te to, ja sam se uplašio da se stvarno nešto dogodilo.”
Pročitaj šta mi je napisao!”
Šta imam čitati, čovječe, šta si očekivao?”

Tomaž mu je pisao u stilu kako ga razumije, kako i on sam zadnjih mjeseci ima problema... sve same trice i kučine. Jedino što je od sadržaja na poleđini razglednice bilo napisano jasno i bez uvijanja, bilo je, da treba započeti raditi na novoj zbirci pjesama, za koju je dobio nekakvu stipendiju, ali da se ne može odlučiti gdje da je ide pisati: u Barcelonu ili u Prag... pa kao, pita Sašu, šta ima u Pragu...
Sale, to me ne zanima. Nemoj mi se jadati. Bježi mi s očiju, da te ne gledam takvog. Ja ne mogu sebi dozvoliti luksuz da se sjebavam zbog takvih stvari.” Naredna dva tri dana Sale je zbog toga bio bolestan, a ja sam ga nemilosrdno ignorirao. Četvrti ili peti dan, kad sam se vratio kući s posla, dočekao me je na vratima sa širokim osmije hom i maltene plehmuzikom.
Ooo, dragi Adine, pa gdje si ti? Ja sam nam pripremio malo sijelo, a tebe nigdje, da nisi našao kakvu u toj svojoj kožari?”
S pika sam znao da je napisao dobru pjesmu, samo još nisam znao o čemu i koliko je dobra. Dopratio me je do kuhinje. Na stolu je stajao serviran tanjurić, na njemu dva, na kriške izrezana paradajza, ona skupa i lijepa, bez okusa, žilavi poput gume. Na tanjuriću je ležao i komadić balkanskog sira, lijepo izaranžiran na šnitice. Pored je stajala pljoskica od 3 deca nekakve jeftine moravske šljivovice.

Sjeo sam i rekao: “Hajde, pokaži mi šta imaš.”

Slabo pamtim i vlastite stihove, ali ta pjesma, sastav ljena od nekoliko praških slika i situacija kroz koje smo zajedno prolazili, odmah mi se urezala u pamćenje. Od prvog stiha obraćao se svom prijatelju koji se dvoumio da li da ode pisati svoju novu zbirku pjesama u Prag ili u Barcelonu: “U Pragu možeš vidjeti ekskurziju slijepaca kako bijelim ticalima premjeravaju elokvenciju turističkog vodiča: gotičke portale, baroknu svedenost volumena...” U Pragu se također može vidjeti kako: “U latinoameričkomnoćnom klubu, kraj pijanih Kečua poleglih po stolovima, oko pola četiri, tonu u beznađe praške djevojke kao bo sanski gradići na radijskim vijestima...” Ukratko, čovjek u tom Pragu može vidjeti svašta, samo ako to stvarno želi – pa makar bio i slijep. Na kraju pjesme mu Saša ipak sa vjetuje da ostane kod kuće.
Šta misliš, da mu pošaljem tu pjesmu?”
Pošalji – i neće ti se više nikada javiti”, odgovorio sam.

Pjesma je poslana, odgovor nikad nije stigao. Uostalom, ubrzo nakon toga promijenili smo i adresu. Odselili smo se od našeg Bohuša. Otišli smo iz stana koji nije bio bolnica, ali je bio ludnica. Odselili smo se iz danâ u kojima smo noću bježali u snove, ušuškani u posteljine i jastučnice s otisnutim indigomodrim imenom bolnice i brojem.

Promijenili smo stan i kupili nove posteljine.

(zurnal.info)