Knjiga

ČITAJ! Ja božanstvena, Rabih Alameddine

U saradnji sa izdavačkom kućom Buybook objavljujemo trideset strana romana Ja božanstvena. Uživajte

Nakon što su nas prošle godine obradovali romanom Hakawati, koji je Wall Street Journal nazvao Nova Hiljadu i jedna noć, sarajevski Buybook ove godine objavio je i drugi roman književnika Rabiha Alameddina Ja, božanstvena.

- “Ja, božanstvena” je roman koji će vas podučiti kako funkcionira sjećanje, kako se neprestano pomjera, mijenja i napreduje. Ova domišljata knjiga, koja vas zgrabi već u prvim poglavljima, pruža nam uvid u sve komplikovanije pitanje domovine. Od Bejruta do San Francisca, Sarah Nour El-Din svaki put iznova počinje da nam pripovijeda svoju snažnu priču o čežnji, o pripadanju, o ljubavi i istinskoj porodici – piše Michelle Berry.

Rabih Alameddine je rođen u Jordanu a odrastao je u Kuvajtu i Libanu. Obrazovao se u Engleskoj i Americi, ima diplomu inžinjera univerziteta UCLA. Nakon studija preselio se u Kuvajt, odatle prešao u Liban i na kraju završio u Los Angelesu gdje i danas živi. Pored romana Hakawati i Ja, božanstvena, napisao je i roman Koolaids.

U saradnji sa izdavačkom kućom Buybook objavljujemo trideset strana romana Ja božanstvena. Uživajte.

{pdf=http://www.zurnal.info/home/images/pdf/bozanstvena.pdf|580|700}

(zurnal.info)

ČITAJ! “Savršeni metak u stomak”, Mehmed Begić

Ove pjesme su borba da se očuva elementarna ljudskost u svijetu zvijeri. Zato ih treba prigrliti kao iskreno svjedočanstvo malih ljudskih tragedija


U Sarajevskom Balkan Caféu u četvrtak 27. maja biće održana promocija nove zbirke pjesama Mehmeda Begića, Savršeni metak u stomak (Naklada Mlinarec&Pavić).

Pored pjesnika, na promociji će govoriti I njegovi gosti Robert Mlinarec, Mili Krpo i Marko Tomaš.


O knjizi:

Ove pjesme su borba da se očuva elementarna ljudskost u svijetu zvijeri. Zato ih treba prigrliti kao iskreno svjedočanstvo malih ljudskih tragedija. I treba im vjerovati, jer su lijepe od tuge i snažne od prave, poštene ljubavi.

Marko Tomaš  

Autor Savršenog metka u stomak kaže: "Na svakom žiletu piše da je život san." Da je Mehmed Begić ispisao samo ovaj stih, bilo bi to dovoljno i za čitav jedan život i za čitav jedan san. I za žilet po kojemu pleše onaj tko živi i onaj tko sniva.

Predrag Lucić 

... rukopis, koji se dosljedno nastavlja na autorove ranije zbirke, oblikovan, formalno i svjetonazorski, u tradiciji Beatnika, Cohena, Simica i ostalih velikih ‘’profetskih melankolika”, uvelike obilježen pop-kulturom (prije svega popularnom i jazz glazbom) uobličuje se unutar tendencije koju bismo mogli nazvati trećom egzistencijalnom analizom...

      Marko Pogačar  

Mešin protagonist je nepopravljivi romantik, s vjerom u zanos i patos. Iako zna da postoje samo pitanja bez odgovora, te da „na svakom žiletu piše da je život san“, on za svojim snovima, unatoč riziku od posjekotina, ustrajno traga… A u svojoj potrazi, u toj težnji da se ide dalje, kao jedina konstanta, ujedno i konstanta Mešine poetike, jest glazba, jedino mjesto istine na koje se odvažno i bez ustezanja poziva.

            Branislav Oblučar 

U noći koja slijedi Meša neće primiti savršeni metak na mostu. Ima da ostane naslonjen na ogradu, zagledan u točak od bicikla dole u reci. On je svačiji i točak se okreće. Noć će doći a pesme nas neće napustiti. Nikad.

                Milena Marković 



Izbor iz zbirke “Savršen metak u stomak”


SVIJET SE RASPAO


zanemarujem poeziju

zanemarimo sve

iza čega se može sakriti

ne postoje pjesme

nema filmova

gorčina je ostavljena

ovo nije ni korespondencija

na ovo nema odgovora

cijeli svijet se raspao

ne atomskom bombom

ne zbog gluposti

ili pohlepe čovječanstva

kako neumorno

i svakodnevno plaše

ne rakom i sidom

ne glađu

ne egoizmom koji bi

bio lagan izgovor za sve

svijet se raspao

i na ovo nema odgovora


SKLOPI OČI DA NE VIDIŠ ZASTAVE


Onaj isti čovjek je na ulici ispod tvog prozora.

Svjetlo je slabo i lice mu ne vidiš.

Znaš da je tamo i on zna da si tu.

Cigarete dogorijevaju u vašim rukama.

Telefon šuti i časa je napola puna.

Telefon je ptica zloslutnica -

razbio si ga prije nekoliko dana.

Prije toga su stradala ogledala,

gitara i pjesme revolucije u koju si vjerovao.

U hodniku na vješalici čekaju kaput i šešir.

Pitaš se ko su ti prijatelji?

Da li te je ijedna žena stvarno voljela?

Ustani iz fotelje i u kupatilu nadji odgovore

ti slomljeni čovječe pustinje

sa kaktusom umjesto srca.

Na svakom žiletu piše da je život san.

Sjeti se kako si odsanjao iluzije

poput suknji što na vjetru lete.

Možeš bježati od sjećanja

pokušaj zaboraviti mirise

sklopi oči, opet vidiš zastave.

Nijedna ne predstavlja slobodu.

Sloboda je haljina na proljetnjem vjetru.

Sat na zidu je već otkucao tvoje.

Ne čuje se ništa osim kapanja vode u kupatilu.

Na vješalici šešir i kaput

i čovjek pod prozorom čeka.

Obojica znate da je vrijeme posljednje cigarete.


NOĆ KOJA SLIJEDI

Neko će na mostu odsvirati

noć koja slijedi

dajući tako od sebe ono

preostalo iz prethodnih života

Vratio se davno odlutali pogled

spreman da priča

o ravnicama

dalekim morima

putevima koji ne spajaju

rijekama

koje zbog sebe teku

I sve je dobro

kad se o lošem ne razmišlja

Naučen

i navučen na slične plitke filozofije

puštao je iznova elvisove ploče

spalio sobe porodične kuće

a kada nije mogao dalje

odlutao je

u mrak

i o njemu više ne govore

Iako znaju zbog čega je

dobio

taj savršeni metak u stomak


NE BUDI BUDALA


Hajde, oduzmi mi znanje.

Učini da zaboravim

kako se slažu šahovske figure.

Pomozi mi

da još jednom ustanem.

Ne skrivaj se u kamenu.

Prašina nikada nećeš postati.

Osjećam te u šinama

koje vode vozove ka sjeveru.

U mojim si kostima.

Nijeme su planine

ali čujem kako mi govore.

Svaki tvoj pokret nije san.

Bez mene

nikome ne možeš pomoći.

Moja oružja su smrtonosna.

Očaj je sladak

i čežnja me vodi.

Pruži mi ruku i pomozi.

Osjeti ponos kada poklonim tvoju

zastavu vjetru na najvišem vrhu.

Pokaži mi put.

Pruži ruku

i pustiću te na miru


TREĆE MILOVANJE


Psi su lajali na krivudavim ulicama

a ona je imala svoje mjesto na njima

Kad sam je prvi put sreo

zvala se drugačije

Uzela mi je ruku

i odvela me do obale

Mrak se skupio nad nama

i nije bilo sunca da zađe

Hladni prsti su se milovali

Gledao sam crvene usne

slušao krupne oči

znajući da taj pogled ne

mogu pratiti

Pomislio sam na ljubav

po treći put umirući.


NA PUTU DO BRDA


Postoje pitanja na koja nema odgovora, ili se odgovori na njih ne

tiču nikoga osim onoga kome se pitanja postavljaju. Osamljenost

protiv usamljenosti. Svaka priča na svoj način smiješna. Neki

ne mogu da ne budu ostrvo, iako jasnije od svakoga čuju za kim

zvona zvone i znaju da bez ljudi ne postoje. Neki, jer su ostrva,

nose istinu zabodenu za svoja ledja, u jedina prsa, prikovanu za

gležnjeve sopstvene istine, na putu prema brdu koje im je suđeno.

Svijet u kojem takvi žive niko nikada neće uspjeti da opiše.


PISMO TEBI


povratak iz rodnog kraja vozom je jedini pravi povratak

niko nije ušao u kupe u koji sam se udobno smjestio

nikoga nema da časti pićem pa sam sebi kupio pelinkovac

pejzaži koji napamet znam prolijeću ispred očiju

tri sata tog putovanja su zamrznuto vrijeme

koje nikom ne dugujem, nikom ne pripada

niti ikome nedostaje

u tom vremenu

okus slobode je najrealniji

možeš osjetiti kako izmiče pod prstima

poput najnježnije tkanine sa voljene kože

dok knjiga ostaje putnikov najbolji prijatelj

ovaj putnik samo može čitati

i pisati o senzualnim trenucima

i žestokim prizorima koji mu ponekad zamute pogled

dok voz ubrzava odlazeći iz hercegovine ka bosni


NINA SIMONE


nina simone volim te

znam da je prekasno

i ne postoji način da me čuješ

ali to nije važno

govorim ovo zbog sebe

govorim zbog boga u kojeg apsolutno sumnjam

govorim ovo zbog godina koje su mi oduzete

i ne postoji način da se to ikada ispravi

govorim zbog onih koji nisu odustali od štrajka

i vjeruju da nešto mogu promijeniti

iako znaju da je svijet jedna velika laž

i nema zastave ispod koje mogu stati

nema tog glasa niti alkohola

koji će stvari popraviti

nina volim te

više od svih koji su te voljeli

volim te više od svih njih zajedno

i nemam pojma šta da radim

sa ovim što osjećam sada


DOLAZIŠ SA MRAKOM


Nalaziš me pognutog nad ovim stolom

i mašinom za pisanje koja sve više postaje

finalno djelo moje umjetnosti


Ne znaš koliko sam noći

i koliko dana

urezao u taj isti stol

čekajući da te ugledam

nijem u nepodnošljivoj tišini

u njoj odbojan svima i sebi


Izgovorio sam glasno tvoje ime

Vraćaš se i nalaziš me ispruženog na podu

Vidio sam savršenu kuhinju iznad


Nemaš pojma da sam

izgubljen od snova

navučen na više

oslobođen od sopstvene strasti

nestao u galopu divljih konja



RUKE VICTORA JARE


Jedanaestog septembra

sedamdeset treće

Ameri su

izmedju ostalog sjebali i Čile

pa onda vlast dali

lokalnim fašistima

da započnu svoje

stadionske orgije mučenja

Te misli me proganjaju

dok želim da ti se ispovijedim

do kraja jasan

i bez ičeg prešućenog

kao Branko

svom drugu Ziji

kojeg su krvnici Jasenovca

davno ubili

a on mu i dalje priča

kako je u Sevilji tražio ulicu

u koju su Crni Konjanici

odveli Lorku

da se nikada ne vrati

U pismu ga podsjeća

na one druge

crne Goranove krvnike

i ove nove svih boja

što će nas uvijek vrijebati

svojim novim usavršenim

verzijama mučenja

kao da sami sebi nismo

dovoljna kazna

Ali ova noć nije moja

i ta će priča

dočekati malo drugačiji mrak

Zato pismo neću staviti u kovertu

na kojoj je ispisano tvoje ime

Nekako znam

Ti ćeš me nadživjeti

Zasad te molim

nauči ko je Victor Jara

I šta nam znače njegove ruke


 

Mehmed Begić rođen je u Čapljini 1977. godine. Objavio je tri zajedničke zbirke pjesama, L Amore Al Primo Binocolo (Brescia, 1999., s Markom Tomašem, Nedimom Ćišićem, Veselinom Gatalom), Tri puta trideset i tri jednako (Mostar, 2000., sa Ćišićem i Tomašem), Film (Mostar, 2001., s Lukaszem Szopom) i dvije samostalne, Čekajući mesara (Mostar, 2002) i Pjesme iz sobe ( Split, 2006). Prevodio je Leonarda Cohena i napisao Oproštajne pjesme. Jedan je od urednika časopisa Kolaps. Profesionalni pojavljivač u Spotovima. Disc Jockey Tužnog Utorka u Abraseviću, Mostar.

(zurnal.info)

ČITAJ: Sve se raspada, Chinua Achebe

U saradnji sa izdavačkom kućom Buybook poklanjamo vam tri poglavlja romana Sve se raspada, najčitanije knjige moderne afričke književnosti

Chi­nua Achebe je ni­ger­ijski­ romanopi­sac i ­pjesni­k rođ en 1930. god­ine u Og­id­i. Školovao se na Vlad­inom fakultetu u Umuah­iji­ te na Un­verzi­tetu u Ibadanu u N­igeri­ji­, a di­plom­irao je u Londonu. Knj­iževnu kari­jeru započeo je 1950. god­ne te je bi­o jedan od prvi­h predstavni­ka novog knji­ževnog vala koj­i se oslanjao na usmenu trad­ici­ju plemena ­urođ eni­ka.

Nap­isao je vi­še od dvadeset knji­ga, romana, novela, eseja, ­zbi­rki­ pjesama. Najpoznati­ji­ je po svom deb­itantskom romanu Sve se raspada, koji­ se smatra najči­tani­jom knji­gom moderne afri­čke knj­iževnost­i. Sl­ijede roman­i No longer at Ease i Arrow of God, koj­i je povezan­ temati­kom i ­

l­ikovi­ma či­ne Afr­ičku tr­ilogi­ju. Dob­itni­k je brojni­h knji­ževni­h nagrada, od koj­ih se i­stiče prest­ižna nagrada Man Booker Internat­ional 2007.

Nad­ine Gordi­mer ovako je opisala Achebea:

- Pisac koji nema iluzija, ali nije ni razočaran, koji voli ljude bez potrebe da mrzi sebe, i koji je obdaren veličanstvenom magijom jednog prštavog, velikodušnog, velikog talenta.

{pdf=http://www.zurnal.info/home/images/pdf/Things Fall Apart.pdf|580|700}

(zurnal.info)

PRIČA Adin Ljuca, Kino Sloboda

U ediciji Savremena bh književnost Izdavačke kuće Buybook objavljena je zbirka priča Istetovirane slike Adina Ljuce.

Adin Ljuca (1966., Zenica) studirao je komparativnu književnost i bibliotekarstvo u Sarajevu, a zatim i u Pragu, gdje od konca 1992. živi i radi kao bibliotekar. Uz pisanje i prevođenje, posvećuje se proučavanju kulturne historije češko-bosanskih odnosa. Do sada je objavio knjige: Maglaj: na tragovima prošlosti i Hidžra, a zbirka Istetovirane slike objavljena je 2005. godine na češkom.


Kino Sloboda

Halo?”, javio se Saša.
Halo, ovdje Adin, halo...”, pokušao sam nadglasati buku tramvaja koji je upravo prolazio kraj govornice.
Adine, čovječe, ti si živ?! Živ si, jebo te, živ! Odakle zoveš?”
Iz Zagreba.”
Ama, jasno mi je da zoveš iz Zagreba. Kako si se izvukao? Mislio sam, čovječe, da si mrtav. Znam tačno gdje si bio, vidio sam na vijestima... Gdje se tačno nalaziš?”
U govornici.”
Pa nije, bolan, u Zagrebu jedna govornica! Gdje si sad?”
Ne znam.”
Pogledaj oko sebe, reci mi šta vidiš, neki natpis ili... ”
Kino Sloboda.”
Dobro. Slušaj me: odmah sjedaj na devetku i kreći u smjeru Ljubljanice. Ja ću te čekati na Selskoj, to je predzadnja stanica.”

Sjedili smo u stanu kod Ružice, Sašine prijateljice, pokušavajući amortizirati prve dojmove. Saša je prije mjesec dana, uz pomoć filmskih trikova i crvenog križa, uspio nekako pobjeći iz opkoljenog Sarajeva. Za tih mjesec dana u Zagrebu, fizički se poprilično oporavio. Ja sam prije mjesec dana dobio granatu direktno u rov, ali nekim čudom nije me zakačio ni jedan geler. Zato mi je detonacija propuhala mozak u lobanji, koštanu srž u skeletu i dušu u ovih pedesetak kila na koje sam spao. Mjesec dana mi je trebalo dok sam se s uputnicom na kliniku Rebro dokoprcao do Zagreba. U glavi sam imao crnu rupu od detonacije i sedativa. Na Rebro me nisu htjeli primiti ni sa uputnicom. Na prijemnom odjeljenju, medicinska sestra mi je rekla: “Mi vas, Muslimane, kruhom, a vi nas, Hrvate, kamenom!” Uopće se nisam uzrujavao. Sve mi je bilo svejedno. Jedino što sam htio, bilo je da odem u pizdu materinu iz tog rata. Smrti se više nisam bojao. “Neka me pregazi tramvaj – u redu. Neka mi padne saksija na glavu – jeste apsurdno, ali i to je u redu. Ali da me neko kolje ili da me granata raznese, to ne. Ta zaboga, već je kraj dvadesetog stoljeća, u svijetu se umire od side, a kod nas od noža, kao u srednjem vijeku.”

Kontao sam šta mi je činiti. “Ovo Rebro je veliko, mora biti i neki doktor Musliman.” Išao sam od vrata do vrata i čitao imena liječnika. Prvi put u životu nisam tražio čovjeka, već muslimana. Brzo sam naišao na jedna vrata na kojima je ime doktorice bilo muslimansko. Pokucao sam i imao sreće – zatekao sam je u ordinaciji. “Vi ste ta i ta?”, rekao sam ime sa vrata. “Da, izvolite.” Ispričao sam joj svoju priču i doktorica se rasplakala. Onda je ona meni ispričala svoju. Godinama već radi na Rebru, inače porijeklom je iz Mostara. Pričala mi je o svojoj jedinoj sestri, koja je u Mostaru i koja... Ali ja nisam bio sposoban za plakanje.

Rekla mi je: “Napravit ćemo sve potrebne pretrage, uključujući i CT, jedino ne znam kako ću te smjestiti u bolnicu.”
Nije potrebno. Imam gdje spavati.”

Nekoliko dana me je vodila za ruku po bolnici, od specijaliste do specijaliste. Na kraju mi je saopćila: “Tvoje zdravstveno stanje će se poboljšati. U budućnosti bi jedino mogao imati problema sa pamćenjem. Ne znam kako bih ti to rekla, ta detonacija ti je izbrisala određena mjesta u mozgu i više, vjerovatno, nećeš biti sposoban da učiš i pamtiš kao prije.”
To je dobro. Ima puno stvari koje bih želio zaboraviti”, pokušao sam se našaliti. Ja inače s tim svojim spretnim formulacijama počesto znam ispasti dojmljivo glup.

Kasnije tog istog dana, na ulici sam nabasao na jednog znanca iz Sarajeva koji mi je rekao da je i Saša u Zagrebu i dao mi je broj na koji ga mogu dobiti. Odmah sam ga nazvao. Čim smo se našli i sredili prve dojmove, Saša je izvukao štos papira sa pjesmama koje je pisao u Sarajevu. Čitao sam jednu za drugom. Bile su o ubijanju i mržnji, ali bez traga zla i mržnje.
Imaš li ti kakvih pjesama?”, upitao me je.
Ja sam bio u rovu, a tamo mi nije bilo do poezije”, govorio sam izvlačeći iz zadnjeg džepa farmerki jednu jedinu pjesmu koju sam imao i koja mi se sama složila u glavi u autobusu, na jednoj od trasa po ratom raščerečenoj Bosni, na tzv. koridoru spasa ili bolje rečeno divokozjoj stazi spasa. Pružio sam mu na četvrtinu presložen papir.

Čim je pročitao, počeo je da skače po stanu, da me grli i čestita. Bio sam iznenađen njegovom reakcijom. Pohvale su mi prijale, iako sam bio svjestan da je Sale uvijek bio sklon pretjerivanju. Zgrabio je telefon, značajno me pogledao i počeo okretati broj. Kad mu se s druge strane neko odazvao, rekao je: “Tomaž, slušaj kako se pišu pjesme.” Smjesta je počeo čitati moju pjesmu u telefonsku slušalicu. Valjda mu je glas s druge strane rekao da je pročita ponovo, pa je pročitao još jednom. Nakon toga, Saša je minutudvije šutio i slušao svog sugovornika. Onda mu je rekao: “Ok, poslat ću ti to sutra”, konačno se pozdravio i položio slušalicu. Još dok su razgovarali, pretpostavio sam da bi to mogao biti poznati pjesnik iz jedne od novonastalih balkanskih državica. “Rekao mi je da mu tu pjesmu fotokopiram i odmah pošaljem. Tomaž za par dana ide u Njemačku, na nekakve literarne susrete.

Tu pjesmu hoće da prevede i tamo pročita”, prepričavao mi je Saša.

Ispostavilo se da nisam samo ja bio taj koji je htio nestati bestraga. Htio je to i Saša. U Zagrebu nije bila baš najprijatnija i najprijateljskija atmosfera. Prijetila je opasnost da nas na ulici uhvati policija, presvuče u uniforme i vrati u Bosnu u rat. Ali ni otići se više nije moglo tek tako. U to vrijeme hrvatska pogranična policija vraćala je s granice sve za rat sposobne muškarce koji nisu imali specijalnu dozvolu za izlazak, a zapadni svijet se već opametio i prestao primati bez vize ljude sa pasošima raspadajuće zemlje. Istok je, po običaju, kasnio za Zapadom. Mogli smo birati između Mađarske, Rumunije, Bugarske, Čehoslovačke, Poljske, da dalje ne nabrajam. Dogovorili smo se da idemo zajedno, ali Sale je insistirao na Krakovu, a ja na Pragu.
Ama, kakav te Krakov spopao?!”
Znaš li ti, čovječe, ko je sve tamo studirao?”, pa krenu nabrajati: te Tesla, te Andrić, te ovaj, te onaj...
A znaš li ti kakvo pivo imaju u Pragu, i kakve žene?”

Morali smo se brzo odlučiti, u Zagrebu nam je doslovno počelo gorjeti pod nogama. Izabrali smo Prag. Više se ne sjećam zašto, ali putovali smo odvojeno: Saša je otputovao avionom, preko Beča, a ja vlakom, dva dana poslije, preko Budimpešte. Bio sam sâm u kupeu. Negdje kod mađarske granice, probudio me je kondukter i rekao: “Gospodine, probudite se. U kupeu pored vašeg su rumunski šverceri. Ako primijete da spavate, pokrast će vas.” Rekao sam: “Hvala na upozorenju, ali ja nemam ništa što bi mi mogli ukrasti.” Gledao sam u svoju torbicu. U njoj sam imao par čarapa, gaća i nekoliko knjiga pjesama koje sam budzašto kupio u Zagrebu – knjige srpskih i bosanskih izdavača su takoreći dijelili džabe, naročito one pisane ćirilicom. Jedino sam morao paziti na pasoš, što je bilo gotovo smiješno. Putovao sam sa pasošem države koja de facto više nije postojala, ali koja se još uvijek nije prestajala raspadati u krvi. Njeno raspadanje mi je ličilo na metastazu u kojoj patogene ćelije proždiru zdrave i nastavljaju se nekontrolirano razmnožavati, sve dok konačno i one same ne pocrkaju s umirućim organizmom. Fuj!

Vrata kupea otvorio je omaleni pijani Rumun. Nešto je promrljao, iz čega sam skužio da traži cigaretu. Sâm sam izvadio jednu iz kutije i pružio mu je, što inače ne činim. Nisam htio da mi on svojim prstima dira cigarete, osjećao sam prema njemu, onako pijanom i neurednom, gađenje. Otišao je. Desetak minuta kasnije, ponovo se pojavio tražeći još jednu cigaretu. Rekao sam: “Ne!” Tad je primijetio moju bocu s vodom, koja je stajala na stoliću ispod prozora. Sjeo je preko puta i čilo uzviknuo: “Votka!” Boca je bila od bezbojnog stakla i bez etikete. “Nije votka, kretenu, a nisam ti ni rekao da možeš sjesti.” Nije me razumio, ili se možda samo pravio. Svejedno. Ponovio je “Votka!” i posegnuo rukom za bocom. Skočio sam, ščepao ga za vrat i, izbacivši ga iz kupea, napucao ga nogom u guzicu.

Jest da sam imao svega pedesetak kila žive vage, ali u to vrijeme sam u sebi imao još i 250 kila ludila pride. A ni taj tip nije bio puno teži od mene, šaka jada. “Ako se vrati s pajdašima, dat ću im staklenu votku po glavi”, mumljao sam bijesno u sebi.

Tip se nije vratio. Umjesto njega, u kupe su uskoro ušli čehoslovački carinici. Pijane švercere iz susjednog kupea ostavili su na miru, ali zato su mene, sa problematičnim pasošem i sumnjivo malom prtljagom, izveli iz vlaka. Odveli su me u carinarnicu, odnijeli pasoš na kontrolu i ostavili me čekati u prljavom hodniku s prozorom na kojem su bile rešetke. Nisam se previše uzrujavao, najvažnije u tom trenutku mi je bilo da se na hodniku moglo pušiti i da sam imao dovoljno cigareta. Rekao sam im: “Otići će mi vlak.” A oni: “Doći će novi.” “Sva sreća, braća Slaveni, pa se razumijemo”, pričao sam sâm sa sobom pušeći i šetkajući se goredolje po hodniku. Konačno su me pozvali unutra na ispitivanje. Na pitanje: “Svrha putovanja?”, od govorio sam lakonski: “Turizam!” Nakon dvatri sata su me zaista pustili, a uto je došao i slijedeći vlak za Prag. Na rastanku me je jedan od carinika čak potapšao po ramenu i vrlo ljubazno pozdravio.

Oko pola pet ujutro, stigao sam na glavnu željezničku stanicu u Pragu. U Zagrebu mi je jedan tatin prijatelj platio voznu kartu za Prag u jednom smjeru i dao mi još 300 DM da mi se nađe. U džepu sam, ko zna otkud, imao i tridesetak čehoslovačkih kruna u kovanicama. Od Saše, koji me je trebao dočekati na stanici, nije bilo ni traga. Kasnio je, po svom starom običaju. Nisam znao šta da radim, pa sam za siću kupio limenku piva. Bio je to Staropramen za 25 kruna. Saša se pojavio tek u devet. On je, inače, razmišljao vrlo brzo, uvijek brže od drugih ljudi, i umio je vidjeti po nekoliko poteza unaprijed, ali je zato sve tzv. normalne svakodnevne stvari obavljao sa velikim zakašnjenjem. I dozlaboga šeprtljavo. Njega je, po prethodnom telefonskom dogovoru, prije dva dana dočekala moja prijateljica Jířina, lijepa i poduzetna Čehinja, koju sam u predratna vremena upoznao na Jadranu. Da nje nije bilo, ne znam šta bismo. Nikoga drugog u Pragu nismo poznavali. Smjestila nas je u bivši studentski dom koji je, nakon pada ko munizma, zakupila i preuredila u hostel. Jířina nam je dala na tjedan besplatnu dvokrevetnu sobu s doručkom i besplatnim korištenjem telefona, da možemo preko novinskih oglasa tražiti sobu u najam.

Nakon četiripet dana, našli smo jeftinu sobu kod bivšeg gimnastičara, nekadašnjeg vrhunskog sportiste, a ta dašnjeg fizikanera na građevini i alkoholičara. Gazdu smo od milja zvali Bohuš. Bio je dobrodušan, ali u pijanom stanju nepodnošljiv. Stan je bio depresivan, gazda očajan, a nas dvojica doslovno izbezumljeni od svojih ratnih i izbjegličkih užasa. Gazda za nas nije imao posteljinu, a mi nismo imali novca da je kupimo. Osim toga, u stanu je bila samo nekakva stara poluatomatska, bolje rečeno ruč na, vešmašina koju smo Saša i ja odmah prozvali “perestrojka”. Takvo čudo od tehnike do tad nismo vidjeli. Mogla je, eventualno, dobro poslužiti još samo kao eksponat u nekom tehničkom muzeju. Jednom sam u njoj pokušao oprati ono malo bijelog veša što sam imao: požderala mi je dvije potkošulje. Bio sam načisto popizdio i otada je više nisam ni probao koristiti. Problem nam je opet riješila Jířina, odnosno njen muž. Njen muž je bio doktor u ogromnoj prigradskoj bolnici, nedaleko od našeg kvarta. Predložio nam je: “Najjednostavnije će biti da po poste ljine dolazite kod mene u bolnicu. Budući da često imam noćne službe, redovno dobijam čiste posteljine. Dat ću vam svakom po komplet, svaki tjedandva ćete mi vraćati prljave i dolaziti po čiste. Ne morate ništa kupovati, niti se zafrkavati sa pranjem i peglanjem.” Tako je i bilo. Tu godinu što smo stanovali kod Bohuša spavali smo u poste ljinama na kojima je indigomodrom bojom bilo otisnuto ime bolnice, pečat i broj posteljine. Te godine sam pisma izbjeglim prijateljima po bijelome svijetu započinjao rije čima: “Ova sedmica mi započinje sa brojem 7 (Kukoč)...” Ili: “Ove sedmice se budim sa brojem 5 (Sretenović)...”

Upisali smo se na vrhunski i stravično skupi akademski tečaj češkog jezika, koji su pohađali pretežno strani postgradualni studenti. Naravno, primili su nas besplatno, kao osobe sa ratnog područja. Već nakon par sedmica sam morao napustiti kurs da bih se mogao zaposliti. Posao sam našao u radionici kožne galanterije. Svaki dan sam stajao po osam sati uz kožarski stroj, birajući kože određene kvalitete i debljine, te od njih krojio i izrezivao dijelove za tašne, ruksake, novčanike i slične pizdarije. Budući da je koža skupa, strogo se vodilo računa da bude što manje otpadaka. Svaka greška se odbijala od plaće koja je bila za trećinu manja od mjesečne školarine za tečaj jezika koji sam zbog tog posla morao napustiti. To je bilo za “bogu plakati”: onakva škola! Saša je imao minimalnu rezervu novca, a povremeno bi ga se sjetio poneki prijatelj i poslao mu koju marku. Meni nije imao ko. Putovao sam tako svaki dan s jednog na drugi kraj Praga, od stana do radionice i nazad. Sat do posla, osam i po sati na po slu. I opet natrag. U sredstvima gradskog prijevoza učio sam napamet češke riječi iz džepnog rječnika. Kod kuće sam se pokušavao odmoriti, ali izležavanje u depresijama nije baš najbolji odmor. Ponekad sam pokušavao sastaviti pjesmu. Saša je za to vrijeme nastavio pohađati tečaj, zatvarao se u stanu, štrebao i ludio za djevojkom koja mu je ostala u opkoljenom Sarajevu. I naravno, pisao je pjesme. Kako smo tek bili došli u Prag, nismo još znali da smo se obreli u gradu sa najvećom specijaliziranom slaven skom bibliotekom na svijetu. Nismo imali šta čitati – pa smo pisali. Jednog dana Sale mi je izložio jedan od svojih mnogobrojnih genijalnih planova: “Budući da nemamo šta čitati, jedan dan ja moram napisati pjesmu, da ti imaš šta čitati, a drugi dan ti moraš napisati pjesmu, da ja imam šta čitati.”

Da skratim: izjedali su nas stravična besparica i čamotinja, a bili smo mladi i željni svega. Sale je neprekidno nešto predlagao. Na primjer: kako da se dva momka što bolje provedu za što manje para. “Našao sam latinoamerički noćni klub. Upad je 15 kruna, pivo 10. Odemo po sljednjim metroom u grad, u klubu smo u ponoć. Platimo ulaz. Svakih sat vremena popijemo po jedno pivo, plus po kutija cigareta što ispušimo – i tako do pet ujutro, do prvog metroa, neće nas izaći ni po sto kruna!” “Ali otkud nam po sto kruna?”, pitao sam. Ili kad sam se jednog dana izgnjavljen vratio sa posla, dočekao me je na vratima: “Imam plan! Sad ćemo nas dvojica lijepo napisati pismo Tomažu. Kad sam ga zvao iz Zagreba, sâm se ponudio da mi pošalje nešto para, za prvu pomoć u izbjeglištvu. On mi je prijatelj. Uostalom, zna nas obojicu, sjećaš se samo koliko mu se svidjela tvoja pjesma. Zna u kakvoj smo situaciji, bla, bla... bit će dovoljno da mu samo između re dova naznačimo, bla, bla...”
Sale, nemoj to raditi.”
A što da ne? On je slavan i bogat. Prijatelj mi je.”
Novac nećeš dobiti, a izgubit ćeš prijatelja.”
Kako ti to možeš znati, kad ga ne poznaješ?”
Pa čitao sam ga. Znam taj tip ljudi.”
De, Adine, nemoj me, bogati, zajebavati. Nisi baba gatara.”

Saleta sam znao godinama. Uvijek je htio da se sa mnom posavjetuje, ali nikad nije poslušao moj savjet. Osim jednom – da odemo iz Zagreba u Prag, a ne u Krakov. Ja nisam imao volje za te uzaludne rasprave s njim i završio sam riječima: “Piši mu što god hoćeš, samo mene ni slučajno nemoj spominjati.” Kad sam se nakon nekoliko dana vratio s posla, u stanu sam zatekao potpuno očajnog Sašu. Pušio je i nervozno hodao, gotovo plačući.
Šta se dogodilo?”, upitao sam ga užasnut, strepeći od loših vijesti iz Bosne.
Ništa”, rekao je.
Nemoj me levatiti, šta je bilo?”
Još malo se nećkao i onda mi je pružio razglednicu iz Ljubljane koju je tog dana primio. Bila je od Tomaža.

Ama, jebo te to, ja sam se uplašio da se stvarno nešto dogodilo.”
Pročitaj šta mi je napisao!”
Šta imam čitati, čovječe, šta si očekivao?”

Tomaž mu je pisao u stilu kako ga razumije, kako i on sam zadnjih mjeseci ima problema... sve same trice i kučine. Jedino što je od sadržaja na poleđini razglednice bilo napisano jasno i bez uvijanja, bilo je, da treba započeti raditi na novoj zbirci pjesama, za koju je dobio nekakvu stipendiju, ali da se ne može odlučiti gdje da je ide pisati: u Barcelonu ili u Prag... pa kao, pita Sašu, šta ima u Pragu...
Sale, to me ne zanima. Nemoj mi se jadati. Bježi mi s očiju, da te ne gledam takvog. Ja ne mogu sebi dozvoliti luksuz da se sjebavam zbog takvih stvari.” Naredna dva tri dana Sale je zbog toga bio bolestan, a ja sam ga nemilosrdno ignorirao. Četvrti ili peti dan, kad sam se vratio kući s posla, dočekao me je na vratima sa širokim osmije hom i maltene plehmuzikom.
Ooo, dragi Adine, pa gdje si ti? Ja sam nam pripremio malo sijelo, a tebe nigdje, da nisi našao kakvu u toj svojoj kožari?”
S pika sam znao da je napisao dobru pjesmu, samo još nisam znao o čemu i koliko je dobra. Dopratio me je do kuhinje. Na stolu je stajao serviran tanjurić, na njemu dva, na kriške izrezana paradajza, ona skupa i lijepa, bez okusa, žilavi poput gume. Na tanjuriću je ležao i komadić balkanskog sira, lijepo izaranžiran na šnitice. Pored je stajala pljoskica od 3 deca nekakve jeftine moravske šljivovice.

Sjeo sam i rekao: “Hajde, pokaži mi šta imaš.”

Slabo pamtim i vlastite stihove, ali ta pjesma, sastav ljena od nekoliko praških slika i situacija kroz koje smo zajedno prolazili, odmah mi se urezala u pamćenje. Od prvog stiha obraćao se svom prijatelju koji se dvoumio da li da ode pisati svoju novu zbirku pjesama u Prag ili u Barcelonu: “U Pragu možeš vidjeti ekskurziju slijepaca kako bijelim ticalima premjeravaju elokvenciju turističkog vodiča: gotičke portale, baroknu svedenost volumena...” U Pragu se također može vidjeti kako: “U latinoameričkomnoćnom klubu, kraj pijanih Kečua poleglih po stolovima, oko pola četiri, tonu u beznađe praške djevojke kao bo sanski gradići na radijskim vijestima...” Ukratko, čovjek u tom Pragu može vidjeti svašta, samo ako to stvarno želi – pa makar bio i slijep. Na kraju pjesme mu Saša ipak sa vjetuje da ostane kod kuće.
Šta misliš, da mu pošaljem tu pjesmu?”
Pošalji – i neće ti se više nikada javiti”, odgovorio sam.

Pjesma je poslana, odgovor nikad nije stigao. Uostalom, ubrzo nakon toga promijenili smo i adresu. Odselili smo se od našeg Bohuša. Otišli smo iz stana koji nije bio bolnica, ali je bio ludnica. Odselili smo se iz danâ u kojima smo noću bježali u snove, ušuškani u posteljine i jastučnice s otisnutim indigomodrim imenom bolnice i brojem.

Promijenili smo stan i kupili nove posteljine.

(zurnal.info)

ALTERNATIVNA LEKTIRA: Venedikt Jerofejev, Moskva – Petuški

Cijela je poema napisana na postavljanju kablova u Šeremetjevu 1969. Godine. Svako poglavlje predstavlja rutu između raznih stanica na putu iz Moskve do Petuških

Svi govore: Kremlj, Kremlj. Od svih sam slušao samo o njemu, ali ga nijednom nisam vidio. Koliko sam već puta (tisuću puta), pijan ili mamuran, prelazio Moskvu od sjevera na jug, sa zapada na istok, s jednog kraja na drugi, svakojako, ali ni jednom nisam vidio Kremlj.“...

Tako počinje legendarna prozna poema ruskog pisca Venedikta Jerofejeva. Čovjek traži mjesto o kojem sluša cijelog života, ali ne uspiejva ga pronaći unatoč svemu što poduzima.

Venjička, volim mu tepati kao da ga poznajem. Venjička je bio i sasvim osoben koktel majstor. Veliki poznavatelj i ljubitelj kako dobre, tako i one malo lošije kapljice. Njegovi koktel recepti objavljeni su u Meandrovom izdanju kratkog romana „Moskva – Petuški“ pod nazivom „Mali leksikon“ skupa sa zapisima „Moja mala Lenjiniana“, „Očima ekscentrika“, „Saša Čorni i drugi“, „Iz raznih bilježnica 1. i 2.“, „Posljednji dnevnik“ te sjajnim intervjuom, koji je s Venjičkom vodio Igor Boličev, a nosi genijalan naslov „Umrijet ću, a da nikad neću shvatiti tu stoku“.

Venjička, volim mu tepati kao da ga poznajem. Venjička je bio sanjar. Pijani sanjar. Jedan od onih koji su gulili šljaku po ruskim vukojebinama i pisali beskompromisno bez želje da ikome podilaze. Venjička u ovom romanu – poemi kreće sa Kurskog kolodvora u Moskvi do kolodvora Petuški u posjet svojoj ljubavi. Usput će nabrojati i popiti skoro sve vrste votke, piva i vina. I, na koncu, u Petuške nikad neće stići. A pričao je Venja sa vagonskim anđelima, lebdjeli su oko njegove razbarušene glave pjevajući. Barhatno pivo je pljuštalo kao kiša, smjenjivali su se putnici, svjetla kolodvora i Venjina magnovenja, ali nikako nije mogao dospjeti u Petuške, baš kao što i cijeli život bezuspješno pokušava vidjeti Kremlj.

Na koncu, ni Venjička ni mi, nismo sigurni gdje je zapravo dospio na kraju rute Moskva – Petuški. Ali možemo Venjički zahvaliti na jednom divnom poetičnom putovanju koje tako sliči na komprimiran prikaz cijelog ljudskog života da vas mora oboriti s nogu i natjerati vas da nazdravite anđelima koji se smiju dok vas grubo hvataju pandurske ruke i odvlače u nepoznato.

Cijela je poema napisana na postavljanju kablova u Šeremetjevu 1969. Godine. Svako poglavlje predstavlja rutu između raznih stanica na putu iz Moskve do Petuških. A kamo se Venja zapravo zaputio najbolje govore prve rečenice pretposljednjeg poglavlja romana: „Ako hoćeš ići lijevo, Venjička – idi lijevo. Ako hoćeš desno – idi desno. Svejedno ti je kamo ideš. Najbolje da ideš naprijed, kamo te oči vode...“



Venedikt Vasiljevič Jerofejev (Koljski poluotok, 1938 - Moskva, 1990), ruski je prozaik i dramatičar. Živio je skitalačkim životom, pretežito kao polagač kablova. Do perestrojke participirao isključivo u neoficijelnoj kulturi. Neki su mu rukopisi izgubljeni, primjerice Psihopatovi zapisi (Zapiski psihopata) iz druge polovice 50-ih. Najveći uspjeh postigao kratkim romanom ("poemom") Moskva-Petuški, koji je do objavljivanja u Izraelu (1977) cirkulirao u samizdatu. Iz 80-ih godina datiraju ogled Vasilij Rozanov - očima ekscentrika (Vasilij Rozanov glazami ekscentrika,1982) i drama Valpurgijeva noć ili Koraci komandora (Val'purgieva noč, ili Šagi Komandora, 1985). Iz 90-ih su drama Disidenti ili Fanny Kaplan (Dissidenty, ili Fanni Kaplan, 1991) te razni zapisi iz bilježnica (1991). Publiciranje pak piščeva ranoga romana Dmitrij Šostakovič (1994, 1995) iz pera Slave Ljona smatra se mistifikacijom. Jerofejevljevi prozni i dramski radovi primjer su karnevalizirane literature s jakim intertekstualnim signalima.



BETON: Momo Kapor (1937 - 2010)

Pisac i slikar, nekada predstavnik „proze u trapericama“, a potom promoter literature u maskirnoj uniformi


U Beogradu je preminuo pisac Momčilo Momo Kapor.

Rođen je u Sarajevu 1937. godine. Diplomirao je slikarstvo 1961. godine na beogradskoj Akademiji likovnih umetnosti.
Objavio je veliki broj romana i zbirki priča, dokumentarnih filmova i televizijskih emisija, a po njegovim scenarijima snimljeni su filmovi Bademi s onu stranu smrti, Banket, Valter brani Sarajevo, Džoli džokej, Kraj vikenda.
Prevođen je na francuski, njemački, poljski, češki, bugarski, mađarski, slovenački i švedski jezik.

Posljednje slovo ovom piscu predajemo istinoljubivoj redakciji kulturno propagandnog kompleta Beton koja je svojevremeno u rubrici Bulevar zvezda zapisala:

 

KAPOR, Momo (Sarajevo, 8. IV 1937), pisac i slikar, nekada predstavnik „proze u trapericama“, a potom promoter literature u maskirnoj uniformi. Napisao je nekoliko zapaženih romana kao što su Foliranti, Provincijalac, Una. Omiljeni pisac tinejdžerki ranih osamdesetih, a zatim najtiražniji ratni autor u Srbiji, preteča fenomena Ljiljane Habjanović Đurović. Tokom ratova Kapor se otvoreno stavlja na „branik otadžbine“ nastavljajući svoju karijeru kao ratni izveštač iz Hrvatske i Bosne. Kao kolumnista Politike („011“) i JAT-ove revije godinama ispisuje svoje teze o ratu, srpstvu, Beogradu, ajvaru, sankcijama, čorbastom pasulju, Vuku Bojoviću i perfidnom Zapadu. Jedan je od aktivnih promotera i podržavalaca „borbe za stvaranje i održanje Republike Srpske“. S Radovanom Karadžićem, koji ga je fascinirao jedne davne zime kada je Sarajevom prošao noseći badnjak, ne deli samo političke aspiracije, već i specifičnu mržnju prema tom gradu koju je uobličio u svojoj Sarajevskoj trilogiji (Poslednji let za Sarajevo, Hronika izgubljenog grada i Čuvar adrese). Inače, Hroniku smatra svojom molitvom za izgubljeni grad Sarajevo. Pomenuti roman je napisao, kako priznaje, pod uticajem svog boravka na Hilandaru tokom 1997. Ovo nije usamljeni, ali je svakako markantniji primer književnog povezivanja turbo pravoslavlja s ratom u Bosni, tj. crkve i opsade. Moglo bi se reći da je Kapor tokom devedesetih percipiran kao nacionalistički trendseter koji je ukazivao kako na važne turističke i ratne destinacije, tako i na teme u književnosti i novinarstvu. Jedan je od generatora antievropskog diskursa u Srbiji. Zagovornik je „Blut-und-Boden“ ideologije koju u svojim tekstovima estetizuje i plasira kao etnički ekskluzivitet.
Kapor je nedavno u izdanju Derete objavio knjigu pod naslovom A Guide to the Serbian Mentality, nastojeći da na jeftinoj kvaziantropološkoj priči o ćevapčićima, opancima i kajmaku još jednom demonstrira srpsku superiornost. Dobitnik je mnogobrojnih književnih nagrada. Član je Međunarodnog odbora za istinu o Radovanu Karadžiću. Uzgred, Karadžića poredi sa Solženjicinom i Brodskim, dok Milorada Ulemeka Legiju i njegov Gvozdeni rov, čiji stil toliko podseća na Kaporov, stavlja u rang Paunda i Vijona. U jednom od Oktoihovih izdanja Zelene čoje Montenegra osporio je koautorstvo svom nekadašnjem prijatelju Zuki Džumhuru izbacivši njegovo ime s korica ove knjige. Živi i radi u Beogradu. Slike, ipak, izlaže u inostranstvu. Sarajevo i dalje, s Pala, posmatra kroz durbin.

 


(zurnal.info)

KNJIGA Zbogom fašisti, Marko Tomaš

Marko Tomaš je od sebe napravio pjesmu, podijelio se u stihove, razlomio u strofe i ukoričio u zbirku

Kada je pročitao rukopis posljednje knjige Marka Tomaša Zbogom fašisti, Predrag Lucić je ovako opisao autora:

- Ako još niste upoznali Marka Tomaša, mislim da vam je krajnje vrijeme da to uradite. Pronaći ćete ga u ovim pjesmama, radosnog što je opet stao na prvu liniju obrane tuge. Potražit ćete ga potom, siguran sam, i u "Marku Tomašu" i u drugim starim pjesmama. Jer Marko Tomaš nije čovjek jedne knjige, jedne pjesme, jedne čaše, jednoga grada. Vidjet ćete, čim ga upoznate, da mu je srce smrskano kao kost, i shvatit ćete da je to baš zato što srce Marka Tomaša ne može okoštati. Kao što ni njegovi stihovi ne mogu okoštati. Jer ih piše čovjek neprestano zapitan kako je moguće živjeti i što uopće znači biti živ među tolikim smrtima. Jer ih piše čovjek neprestano zaljubljen među tolikim mržnjama. Čovjek smrtno živ i smrtno zaljubljen. Marko Tomaš. Čovjek koji pred vas iznosi svoje rane i svoju sol. Bez namjere da pjesmama olakša bilo čiji život. Pa tako ni ovaj svoj kojega je samom sebi poštedio da bi ga živio i pisao onako kako to radi Marko Tomaš. Bespoštedno.

Marko Tomaš je od sebe napravio pjesmu, podijelio se u stihove, razlomio u strofe i ukoričio je u zbirku pod nazivom Marko Tomaš i druge pjesme i ovako napisao:

Marko Tomaš je samoubica
Marko Tomaš je nužno zlo
On je paučina i pretežak kofer
Marka Tomaša možemo definirati kao pijanicu
A možemo ga zamisliti i kao žigola
Na nekom jeftinom mjestu poput Bulonjske šume
Okruženog kuratim ženama ili sisatim
muškarcima kako je kome drago
Marko Tomaš kad vidi loptu odmah poleti da je šutne
Marko Tomaš je lažov

Naravno, nije Marko samo to i samo toliko, ali ovoliko je sasvim dovoljno, jer pjesma može opisati čovjeka bolje od svakog doušničkog dosijea ili forenzičkog izvještaja. Čovjeka dobro opisuju i njegove želje. U posljednjoj zbirci Zbogom fašisti, Marko Tomaš pominje da bi volio biti savršen poput mora.

Da li je to zaista moguće? Šta čovjek mora uraditi da bi se približio apsolutnoj samodovoljnosti mora? Možda da se navikne na samoću? Da mu ona bude normalno, čak poželjno stanje? Da se umiri u sebi toliko da više ništa ne primjećuje? Da poznaje sve odgovore i prezire svako pitanje? Da ne osjeća druge? Da bude ogledalo nesavršenostima? Da nauči ljepotom skrivati okrutnost?

Jasno je, nemam pojma. Ali, čini mi se da je naš pjesnik daleko od takve savršenosti, previše je u njemu pitanja, previše žudnje, tuge, previše rana za toliku količinu soli. Previše je čovjek. Na sreću.

Prilažem nekoliko dokaza:


ŽEĐ

Mrtav je i komičan moj jezik, nezabilježen,

jednako kao zemlja, moja zemlja,

sahranjena uz plotun streljačkog voda

i moj grad leži na groblju strojeva

kojima smo tepali: savršeno, savršeno!

Ostajem ovdje tek da izmjerim vodostaj u čaši.

Sitnice me zaokupljaju,

pripremam ručak i dugo otpuhujem dimove,

mirno čekam tenk ili kakvu drugu mogućnost.

Spreman sam za prolaznost.

Lišće je moj uzor. Gusto dolazi ništa.

Neko drugi će primijetiti ptice na odlasku,

pokisli kolporter ili žena koja prodaje salatu.

Lave, žeđ je besprijekoran način da se naučiš poniznosti.

 

POLITIČKI ISKAZ

Koje su velike pjesme mog naroda? I koji je to moj narod?

Koja su brda moje DNA, koje rijeke, šume, gradovi?

Voljeti nije isto što i biti? Jesam li ono što volim?

Što piše na stećcima? Je li to bitnije za moj život

od reklama nad ulazom u novi tržni centar?

Je li povijest moje zemlje bitnija od moje osobne povijesti?

U kojem omjeru se religije miješaju u mojoj krvi?

Ja sam ciganin, svojom voljom. Volim preko državnih granica.

Ovo je politički iskaz. Ja sam masovni ubojica.

Imam snažnu erekciju i jedem previše mesa.


MY OLD FLAME

Zaprljan sam konačnošću tijela.

Ali to ništa ne rješava, sigurno

nije dio strategije kojom ću osvojiti

vrh tvoje žudnje.

Koža, meso, kosti,

zvuči stravično kad svedeš čovjeka na to.

Oblačim košulju na smrtni dio sebe,

treba se ugrijati

u prizemnom stanu na Križinama.

Zagrljaj, topao i mirisan

poput čaja od kamilice u zimskoj noći,

sedativ o kojem ovisimo

slušajući tužnu muziku

koja nas čini pomirljivima.

Satima razmišljam o onome što ti sanjaš.

Nikako ne uspijevam izvesti

bilo kakav suvisao zaključak.

Snovi su jutarnje vijesti o tvom tajnom životu,

uvijek me uznemire.

Ja se, s druge strane, ne sjećam ničega

osim vlastite smrti.

Suština mog umiranja je mutna.

Kućni duhovi znaju više o tome,

ali oni su šutljivi i sve što žele je u miru slušati jazz.

U svemu postoji tišina pa i u muzici,

u njoj pogotovo.

Smrznem se kad se takva tišina

iznenada obruši na nas,

sjetim se kako padaju granate

i da već idućeg trenutka sve ovo

može otići u krasni kurac.

Ali tišina traje taman toliko

da mi se oči u strahu napune vodom

i onda ti lažem da je svemu kriv saksofon

u staroj pjesmi koja nudi

neponovljivu tugu izvjesnog.

Pričaj mi, ipak, o vječnosti.

 

JEZIK: Bosansko-romski i romsko-bosanski rječnik

U izdanju Federalnog Ministarstva obrazovanja i nauke Bosne i Hercegovine ovih dana je objavljen Bosansko-romski i romsko-bosanski rječnik autorice Hedine Tahirović Sijerčić

Želim da u ime bosanskohercegovačkih Roma kao i u svoje ime odam spomen i zahvalnost romologu Radu Uhliku na njegovom nesebičnom radu i doprinosu na razvijanju i proučavanju romskog jezika. Hvala mu na djelima koje je ostavio našem romskom narodu.

Uhlikov rječnik koji je izdat 1983.godine je moj bliski prijatelj i prati me čitav moj radni život.

U pisanju romsko-bosanskog rječnika koristila sam se uzorom rječnika preminulog romologa Rada Uhlika, knjigama gramatike s posebnim osvrtom na knjige (“Romski glagoli, njihovo poreklo i značenje”, “Zagonetke, mitovi i jezik Roma”) doktora Rajka Đurića, iskustvom i djelima “Learn Romani- Das duma Rromanes” and “Romani Dictionary” profesora Ronalda Leea, kanadaskog Roma Kalderaša, s kojim radim i saradjujem od 1997. godine, kao i uzorom pisane riječi elektronske korespondencije Roma širom svijeta.

Činjenica je da romski jezik još uvijek nije standardizovan, da se godinama radi na njegovoj stadardizaciji, kao i da se romski jezik još uvijek koristi na dijalektnoj osnovi onih koji se služe pisanom riječi i romskim jezikom uopšte.

S obzirom na specifičnost života Roma, Sinta i Kala koji žive u Kanadi i Americi (češki, poljski, rumunski, bugarski, madjarski, ex- jugoslovenski, albanski, engleski, kanadski, španski, njemački, italijanski, sjeverno američki, južno američki, itd.) radeći kao glavni i odgovorni urednik sa Ronaldom Lee, Amdijem Asanoskim, Mariom Inez Torresom, Zoltanom Heringom i drugim saradnicima na Romano Lilu, prvom magazinu za Rome u Kanadi na romsko-engleskom jeziku, 1998 - 2001, razmišljali smo i diskutovali kao i dogovarali jedan sistem pisanja na romskom jeziku kako bi svi Romi svijeta mogli bez poteškoća čitati naš magazin.

Morali smo uzeti u razmatranje različitosti pisanja na romskom jeziku, različitost pisama zemalja u kojima Romi žive (Romi pišu uglavnom pismom zemlje u kojoj žive). Pokušali smo da nađemo i pronađemo put kako približiti romsko pisanje svim Romima koji žive kako u Evropi tako i na teritoriji Sjeverne i Južne Amerike i Australije. Tom prilikom smo došli do saznanja (preko razmjene emailova Roma iz cijelog svijeta) da se Romi koji se koriste elektronskim načinom komunikacije služe pismom koje je jednostavno i razumljivo za sve nas podjednako. Takvom vrstom pisma smo se i mi služili i to pismo je još uvijek najadekvatniji put pismenog elektronskog sporazumijevanja Roma iz čitavog svijeta.

U mom rječniku služila sam se pismom koje se koristi putem elektronske svjetske komunikacije (engleska ortografija) sa dodatnom varijantom romskog pisma koje se koristi u Bosni i Hercegovini kao i u zemljama ex-Jugoslavije zbog boljeg razumijevanja i lakšeg prihvatanja svjetskog pisanja i njegovog razumijevanja i boljeg korištenja od strane naših Roma. Primjer: (abdest, vjersko pranje: pachapesko thovipe, paćapesko thovipe (nm) ili pachapesko thovipe, paćapesko thovipe (nm) abdest, vjersko pranje itd.)

ROMSKI BOSANSKI

C, c

C, c

Ch,ch

Č,č Čh, čh Ć,ć Ćh, ćh

Dz, dz

Dž, dž

Dj, dj

Đ, đ

J, j

J, j

Sh, sh

Š, š

X, x

H, h (grleno h)

Zh, zh

Ž, ž

U nedostatku romskih riječi za pojedine pojmove, koristila sam se internacionalnim riječima koje takodje koriste Ronald Lee, Yanko le Redzosko, Jorge Bernal, Nicolae Gheorghe kao i mnoštvo drugih Roma i romskih medija koji se služe pisanom romskom rječju. Na primjer: doktor, socijalno, internet, konferencija, televizija, fax, muzika, kao i primjer riječi za strane svijeta i mjesece u godini i druge. Romski jezik ni do današnjih dana nije standardizovan, i jezik se koristi na dijalektnoj osnovi onih koji se bave pisanom romskom rječju.

Romske riječi koje sam zabilježila su riječi koje se najviše upotrebljavaju u govoru Roma Bosne i Hercegovine, u bosanko-hercegovačkim romskim grupama Gurbeta (thanesko - mještanskih starosjedilaca i čergaša - pokretnih romskih grupa).

Zahvaljujem se Ronaldu Lee na zajedničkom radu i na punoj podršci u mom radu i stvaralaštvu. Najis tuke kako Ron.

Ukoliko nam izumre jezik, izumrijeće i naš narod.

Opre Roma!

(zurnal.info)

ODLAZAK LOVCA U RAŽI: Preminuo JD Salinger
ESAD BAJTAL (Povodom promocije knjige Nerzuka Ćurka "Filozofija zagrljaja"): Govoriti o nebitnom znači šutiti Promotor nedavno predstavljene knjige Nerzuka Ćurka "Filozofija Zagrljaja", profesor Esad Bajtal je prisutnima pročitao vrlo interesantan tekst koji je i mnogobrojna publika u sali Općine Stari Grad prepoznala i nagradila dugotrajnim aplauzom. Kako bismo sa čitaocima Žurnala podijelili naše oduševljenje ovim tekstom, objavljujemo ga u cjelosti

Ima jedna misao koja kaže ovako: "Dobro hoće da bude bolje, bolje bi da postane najbolje, a samo tupo i glupo misli da je dovoljno samo sebi, i da je dobro takvo kakvo je" (Meštrović).

Ovu knjigu čitao sam upravo sa gornjih pozicija: kao komunikaciju sa onima koji bi da ovo malo dobra (u jednom lošem svijetu, u kakvom živimo), učine nekako boljim. A o kakvom svijetu je riječ, najbolje da se uvjerite na sljedeći način: Nemojte platiti struju, vodu, telefon ili tramvajsku kartu. Kazna (sankcija) će vas stići za koji dan, a možda čak i istog momenta.

Ali, ako u tom istom tramvaju ubijete Denisa Mrnjavca proces će se povlačiti godinama. A na kraju će presuda biti i poništena, a sam postupak vraćen na neko daljnje razmatranje kao što se upravo ovih dana i dogodilo u Sarajevu.

Presuda poništena, i nikom ništa.

GOVOR O NEBITNOM

Uzeo sam samo jedan primjer. Ima ih, i znamo ih, na stotine. Ljudi pljuju sitne lopove, a velike zlikovce poštuju; čak i slave. Uprkos tome, dobar dio onoga što Ćurak naziva "javni um" filozofski mudro šuti. Šuti na razne načine. A najgori oblik šutnje skriva se pod posebnom vrstom javnog govora. Govora o nebitnom. Smisao javnog govorenja o nebitnom jeste u prikrivanju vlastite šutnje, odnosno, prozirnom prikrivanju odsustva govora o bitnom. Šutiti, u gladnoj i (o)pljačkanoj zemlji, znači voditi maratonske javne polemike oko nečega što se nas i naših života ni na koji način ne tiče. Zato govor o nebitnom nije komunikacija na koju se ova knjiga poziva i za koju iskreno pledira, pozivajući se na "bezgraničnu volju (autorovog) uma za komunikacijom".

ŠTA JE KOMUNIKACIJA?

Latinski i talijanski riječnici kazuju da commūnîco, comunicato, znači saopštiti; učiniti poznatim; izvijestiti nekoga nešto o nečemu. Dakle, komunikacija kao opštenje s nekim, podrazumijeva Drugog i Druge kao sagovornike okupljene oko nečeg bitnog, najčešće životno važnog. Njoj nasuprot, šutnja, i(li) govor o nebitnom, jeste govor sa samim sobom.

Govor o nebitnom je laganje samog sebe. U pitanju je toaletni monolog još nerasanjenog egosa pred jutarnjim ogledalom. Na djelu je maskirani socio-autizam narcističke samodovoljnosti, koji Ćurak (ako ga dobro razumijem), eufemistički, i ne baš najadekvatije onom što sam ima na umu, naziva "ohološću samoće". Samoća je, kako je ja iskustveno vidim, nešto drugo. Daleko od bilo kakve oholosti, samoća je stanje rezigniranog i pobunjenog uma. Samoća je uzvišeni gest pobune i nepristajanja. U govoru o nebitnom ne radi se, dakle, o oholosti samoće, nego o oholosti distance. Govor o nebitnom je jedan "baš me briga" stav. Tom stavu prethodi dobra egzistencijalna i društvena situiranost. Radi se o sasvim svrhovitom ("meni je dobro, baš me briga ..."), i licemjerno pragmatičnom zatvaranju očiju pred onim što jest.

A šta jest?

Jest bijeda i jest nevolja;

Jest nepravda i kriminal;

Jest nepotizam i jest primitivizam.

I, povrh svega toga, jest otvoreni ili prikriveni cinizam kao temeljni način drčno-hazjajinskog vladanja zemljom i ljudima. O tome se, danas i ovdje, intelektualno stidljivo govori, tj. šuti. I ne samo ovdje, nego i u velikom bijelom svijetu kako je jasno vidljivo iz racionalne politološke analitike, četvrtog poglavlja Ćurkove knjige.

Upravo zato, postmoderna demistifikacija politikantskih mitova svijeta modernih laži, traži trezven dijalog i i civliziranu komunikaciju, a ne advokate status quo-a. A pogotovo ne režimske kolumniste koji, kritikuju kritičare lošeg i neljudskog, čime (da se vlasi ne dosjete), zapravo, servilno i udvorički prilježno, služe osiljenim oholim i uzmožnim vlastodršcima. Riječ je onima, koji su "vjerujući sve (svoje) sumnje odagnali" (str. 61). Pri tom, ovdje ne mislim samo na sluganski dio klera, niti na nečasna a dobro plačena novinska piskarala. Mislim na dio akademske inteligencije, nama (ovdje, za ovim stolom) formalno ravne. Formalno ravne, ali, ne i moralno jednake.

Kao formalno ravni, oni (vjerovatno!!!) znaju sve ono što i mi znamo. I vide ono što i mi vidimo. Međutim, umjesto da ga iskazuju oni "svoje mišljenje skrivaju". Čine to upravo govorom šutnje. Odnosno, govorom o nebitnom. Na taj način, ma šta inače mislili sami o sebi i svom intelektualnom habitusu, oni, svjesno ili nesvjesno, okreću leđa nauci, moralu, čovjeku i društvu. Radi se, kako rekoh, o licemjerju ohole distance koja utemeljuje "Bosnu kao uniju straha, umjesto unije vrijednosti" (str. 68). Jer, ovdje se vlada strahom i bahatom prizemno-ruralnom retorikom po kojoj smo svi mi (oponenti, kritičari, politički protivnici, građani ... ), samo najobičnije šuše, budaletine, pederi, izdajnici, itd., kako već godinama slušamo ili čitamo sa ekrana i stranica režimskih medija. I svako onaj, ko snažno i otvoreno upre prstom na taj i takav način vladanja, pa kriminalca nazove kriminalcem; lopova lopovom; a razbojnika razbojnikom; biva od dežurnih i dobro plaćenih režimskih kolumnista i kolumnistica, optužen za "širenje jezika mržnje", direktno pušući u jedra upravo onom etno-lideru koji je taj prizemni jezik javne psovke i vrijeđanja uveo na javnu i političku bh scenu.

ŠTA NAM TO GOVORI?

To nam govori da stvarna opasnost danas, nije neznanje, kako smo to čitali kod Buddhe, Platona i Sokrata, nego – znanje. Znanje u službi neznanja.

Ali, šta da se radi?

Takvi smo kakvi smo.

Odnosno, pučkom, pravopisno išćašenom, leksikom govoreći: tak'i smo kak'i smo. Zapravo, u nešto drugačijoj i dužoj akcentuaciji te riječi, – kâki smo. To, u krajnjoj liniji, nije uopšte netačno! Problem je samo, što u svojoj moralnoj prehlađenosti, i intelektualnoj pothlađenosti, ne osjećamo smrad sopstvene kāke. Pa, u narcisoidnom zanosu sebeljublja, govorimo samo, i isključivo: o smradu Drugog i Drugih.

"Svakome je njegovo dupe dunja", kaže narodna mudrost.

Nažalost, u svojoj klero-etničkoj i etno-politikantskoj zavedenosti narod se oglušuje i o vlastitu mudrost. Zahvaljujući toj zavodljivoj dupe-dunja logici, i ugodnoj samoobmani njene olfaktivne iluzije, svako je sam sebi najbolji. I niko nikome ne valja.

Eto, zašto nam je, ovako kako nam je.

I zato smo svi zajedno, umjesto franjevačkoj filozofiji zagrljaja, izručeni zagrljaju filozofije. Filozofije mržnje, filozofije besmisla, cinizma, i nadmenosti. Zato ja, za razliku od dobrohotnog Nerzuka Ćurka, mislim da bi Zagrljaj filozofije cinizma i nadmenosti, bio pravi naslov ove knjige.

Ali, ko sam ja, ko je Nerzuk Ćurak, i ko smo svi mi?

I ko to mene; ko to Nerzuka Ćurka; i ko to, sve nas zajedno, bilo kad, i bilo šta, u ovom životu pita.

NIKO NIŠTA!

Na djelu je, čitam između redova Ćurkove knjige, pedagoški uzoran slučaj specijalne demokratije: demokratije bez naroda.

I (trebao bih ovdje da dodam), naroda bez pameti.

Ali neću to da dodam.

Hoću i ja malo da šutim!

 

NERZUK ĆURAK: Liberalizam u islamu (Odlomak iz knjige „Filozofija zagrljaja” Rabic 2009.)

Čovjek je biće puta, jedino biće svijeta koje putuje u svoju mogućnost. Za razliku od Boga koji, posjedujući sve nema kud da ode, čovjek, nemajući gdje da se sakrije, može samo da ode. Bilo u smrt bilo u život. Kada odlazi u smrt, ispunjava onostranu dimenziju svoje mogućnosti, kada dolazi u život i živeći život ispunjava ovostranu dimenziju svoje autentičnosti. Budući da ne možemo ništa znati o Onoj Strani sve dok ne budemo na Toj Strani, jedino nam ostaje da, sumnjajući vjerujući i vjerujući sumnjajući, hipotetički istražimo predjele Raja.

Moje istraživanje, čije nalaze mogu saopćiti jedino na Ovoj Strani, rezultiralo je metazaključkom: Raj je esencijalan. Esencija ne trpi bilo koji oblik pogrešne vladavine.

Raj je odsustvo vlasti. Iz takve apolitičke ambijentalnosti suvremeni fundamentalisti izvode vlast, premještajući u Ovaj Svijet izmaštane uzanse Onoga Svijeta.

Za taj proces, naročito prisutan u regiji svijeta koju geopolitički imenujemo domovinom islama, skovao sam tehnički termin bipolarna teologija, aludirajući na ambiciju mladodženetlija da proizvedu novi hladni rat (čija linija podjele rasijeca Boga na predegzistencijalni i egzistencijalni svijet) objavljujući kraj Egzistencije i trijumf Esencije u Egzistenciji. To nije ništa drugo do zahtjev za ukidanjem predstavničkih političkih projekata i predstavničkih oblika vladavine. To je pledoaje za kraj demokratije prije nego što je, u institucionalnom smislu, i zapljusnula obale Dar al - Islama. Ali, ko hrani fundamentaliste? Ko ih uvjerava da je demokratija najveće zlo na zemlji? Ko, pored njih samih, priječi mnogobrojne zajednice ovovremenih muslimana da prihvate demokratiju kao pravni i moralni stub islama? Pa upravo oni koji danas u Iraku instaliraju demokratiju, uvjereni da američki “cilj predstavlja cilj cijelog čovječanstva”, kako je to svojevremeno formulirao Benjamin Franklin. Ne znajući šta demokratija jeste, aktualni stanovnici muslimanske geografije očigledno primjećuju da demokratija jeste sila, moć, terorizam, strah, smrt… U njihovim očima demokratija je upravo ono što ona nije, a moderni fundamentalisti, manipulirajući stanovništvo, šalju poruku da je demokratija baš ono što ona nije, ilegalno konstruiranje permanentnog nasilja. Irak na jedan način i Iran na drugi način ogledne su zemlje dugotrajnog proizvođenja uvjeta za civilizacijski nesporazum islama i demokratije.

Sluteći goru budućnost od loše sadašnjosti, Khaled Abou El-Fadl, profesor prava na prestižnim američkim univerzitetima, “islamski pravnik i američki advokat”, ispisuje svojevrsni tekst afirmacije demokratskog konteksta islama. U filozofskopravnom smislu, autor, rukopisom Islam and the Challenge of the Democracy kao da proizvodi natkriljujućeobjašnjavajući tekst ključnih islamskih tekstova, tekst svih tekstova iz kojeg, radošću posvećenika, izbija autorova uvjerenost: islam i demokratija su jedno. Kako je i na Zapadu i na Istoku mali broj onih koji vide simbiozu ova dva pojma i ova dva svijeta a puno više onih koji svjedoče apsolutnu opozicionu binarnost demokratije i islama, Khaledov uspješni pokušaj “samjeravanja nesamjerljivog” herojski je poduhvat uma zapretenog u duboke brazde teorijskog mišljenja kao najvišeg mišljenja. Iako će mu oponenti zamjeriti određenu artificijelnost teksta, njegov irealitet i geopolitički pasivitet, te primjedbe ne stoje, jer je autor svoje umovanje usmjerio iznad “horizonata dostižnog”, boraveći samo i jedino samo u sferi Teksta pod kojim mislimo Knjigu, Učenje, Objavu, Interpretacije, Hadise, Rasprave, Tekstualizirane pravničke tradicije… Dakle, Khaled Abou El-Fadl nije bježao od realističnog beznađa, već je sjajnim filozofiranjem ostavštine islamskih pravnika posvjedočio da je realističko beznađe muslimanskog svijeta rezultat, između ostaloga, i bijega od demokratske tradicije islama.

Njegovo fokusiranje na “filozofska i doktrinarna pitanja” pravi je prst u oko onim modernim tumačima Objave koji su svoj fundamentalistički esencijalizam proglasili govorenjem Boga a sve drugo govorenjem ljudi, dakle greškom koju treba sankcionirati bilo bombom, bilo potkupljivanjem ili ideološkim zavođenjem.

Izdižući se iznad žabokrečine geopolitičkih entiteta i gotovo podrazumijevaće vesternizirane redukcije svijeta islama samo na teren političkog, onog političkog koje proizvodi centralnu krizu svijeta kao takvog, pisac ovog (r)evolucionarnog štiva pokušava zainteresirati čitaoce za zaboravljenu dimenziju islama. To je ona dimenzija koja se ne iscrpljuje u orijentalističkom poimanju geografije, već se otkriva u apstraktnoj zoni interpretacije Objave kao tubitak – biti pri Čovjeku, očovječena, biti za čovjeka, biti dogovor i milosrđe. A to su dvije moćne vertikale islama koje se u svijetu moderne

političke teorije transferiraju u dva prestižna toponima: demokratiju kao institucionalno dogovaranje i ljudska prava kao milosrđe. I zaista, Khaledovo filozofiranje prava, njegov, gotovo sveti odnos prema liberalnim muslimanskim pravnicima, ushićuje. Istovremeno žalite zašto unutar svekolike islamske tradicije demokratski duh nije postao predominantan.

Čitajući Khaleda, neka mi bude dozvoljena ova emotivna špekulacija autorove pravne hermeneutike, otkrio sam mogućnost da se u transpovijesnom i metapovijesnom smislu islam i sekularizacija slože: “Kada ljudi traže načine kako da se približe božanskoj ljepoti i pravednosti, oni ne poriču Božiji suverenitet; oni ga slave. Oni ga, također, poštuju pokušavajući da sačuvaju moralne vrijednosti koje reflektiraju atribute božanskog. Ako kažemo da je jedini legitiman izvor zakona sveti tekst i da su ljudsko iskustvo i intelekt nevažni u otkrivanju božanske volje, onda bi božanski suverenitet uvijek ostao instrument diktature i prepreka demokraciji.” (Podvukao N.Ć.)

Iako Khaled ne spominje izrijekom sekularizaciju znajući koje to napetosti sa sobom nosi imajući u vidu ontološki nemir koji taj pojam i njegov sadržaj proizvode u svijetovima i ljudima islama, afirmacija ljudskog iskustva i intelekta je afirmacija Boga ali i afirmacija ljudskog iskustva i uma koji mogu odvesti čovječanstvo u nove zone bivstvujućeg Drugog, u zonu gdje je Drugi Islama priznata sekularizacija. Biću krajnje provokativan, po cijenu pogrešnog razumijevanja: Da je Knjiga spuštena čovjeku negdje drugdje, u neku drugu geografiju, možda bi islam i sekularizacija konstituirali sinkretističko polje! Da li je ono još uvijek moguće, nakon brutalnih nasilnih intervencija imperijalnog Zapada u kolonizirano tkivo zaspalog Istoka, pitanje je za neki novi tekstualni iskorak. Ipak, Khaledovo nastojanje da prvo re-afirmira demokratiju kao karijatidu islama, važnije je od otvaranja najteže bitke.

Autor je impresivnim istraživanjem otkrio nemjerljivi simbiotički kapital islama i demokratije i baš zbog toga beskrajno je važno što se nije zapleo u kučine političkog realiteta. Naprosto, takvim, “ptičjim” pristupom Khaled emancipira pravnu i filozofsku teoriju, proizvodeći originalno teorijsko stanje kao novu startnu liniju: od sada možemo diskutirati o islamu i demokraciji a da se nužno ne referiramo na konkretne događajnosti recentnoga svijeta.

To je obećavajući pristup za koji bi intelektualci različitih usmjerenja i filozofskih tradicija morali imati razumijevanja. S druge strane, Khaled ponire u suvremenost samo onda kada mu je ona potrebna da bi pokazao prednosti metafizičke tradicije u odnosu na modernističke tlapnje sekulariziranog uma koji se prikazuje kao da je božansko namjesništvo.Primjer takvog sekulariziranog uma su sudske presude u teokratskim državama koje se donose i saopćavaju, ne u ime naroda, ne u ime kralja, već u ime Boga. Kakva blasfemija! Ne može čovjek donositi presudu u ime Boga, apriori znajući da donosi presudu u ime čovjeka. Khaled podvlači: “Zabrinutost o opsegu moći vlade pod šari’atskim zakonom ima preteče u islamskoj historiji, stoga prema parametrima modernog doba, to nije u cjelosti novo pitanje. No, takve zabrinutosti skoro da i nema u diskursu suvremenih islamista. Uspostavljanje islamističkog modela vlasti, bilo u Iranu, Saudijskoj Arabiji ili Pakistanu je omogućilo državi zakonodavnu vlast koja je iznad božanskog zakona. Na primjer, zahtjev za mjerama predostrožnosti (spriječavanje) se koristi u Saudijskoj Arabiji da se opravda širok spektar restriktivnih zakona protiv žena, uključujući i zabranu vožnje auta. To je relativno nov izum u praksi islamske države i u mnogim slučajevima se radi o tome da se koristi šari’at s ciljem potkopavanja šari’ata. Nametljiva moderna država koristi šari’at kako bi donijela zakone kojima se stvaraju opresivni uvjeti - uvjeti koji su sami po sebi u suprotnosti sa principima pravde u šari’atu.”

Upravo je ovaj citat moguće rodno mjesto teorijskih pobuna muslimanskih pravnika i komprehenzivnih mislilaca protiv despotskih režima muslimanskog svijeta. Ali oni, izuzimajući rijetke - a o kojima svjedoče i Khaled i njegovi kritičari čiji su osvrti uključeni u rukopis koji analiziram - odbijaju da misleći služe Bogu, već služeći tiranima odbijaju da misle Boga i najvažniji entitet njegove milosti – čovjeka, sa neporecivim ljudskim pravom da bude pojedinac. Khaled Abou El-Fadl odlično primjećuje da najveća prepreka razvoju individualnih prava u islamu “dolazi od samih modernih muslimana”, kao što je “fanatično konzervativni wahabijski pokret” čiji su misionari i sljedbenici šokirani predivnim Khaledovim razumijevanjem kuranskih ajeta o bezgraničnoj božanskoj milosti. Naime, ovaj profesor prava na Yale-u kazuje veliku mudrost kada primjećuje da “ovozemaljska mjera moralnih vrlina je čovjekova blizina božanskom kroz pravednost, a ne kroz religijsku pripadnost... naša primarna moralna odgovornost na zemlji je zalaganje za prava ljudi. Posvećenost ljudskim pravima je posvećenost božanskom stvaranju i konačno posvećenost Bogu.”

Abu Khaled je otvorio kutiju. Neću reći Pandorinu. Već novu kutiju islamskog lega. Nasiljem, taj lego se bez problema može srušiti. Razumijevanjem te demokratske kockice islamskog mišljenja otvaraju se vrata nove, veće epohe islama. No, socijalni uvjeti i intelektualna žabokrečina još uvijek ne garantiraju dolazak te veće epohe islama. Ona možda neće ni doći ali insajderski autsajderi, kao što je Khaled Abou El-Fadl, znaju da je, kako to primjećuje David Campbell, njihova “zadaća da razmišljaju izvan okvira… (nametnutih) političkih diskursa” i da ponude mišljenje kojim se “nadilazi tiranija koncepata i normativnih principa”, naročito onih škola mišljenja koje nešto proglašavaju božanskim nalogom samo zato što to kažu baš te škole mišljenja. Npr. Wahabije. Khaled Abou El-Fadl s onu je stranu vehabijskog misionarenja, tog paradigmatičnog nesporazuma sa svijetom. Njegov primarni rukopis, obogaćen kvalitetnim kritikama uvaženih oponenata ( Fadel, Feldman, Haykel, Khan, Novak, Esposito, Hashemi, Waldron, Reinhart, Mahmood, Quandt) te autorovim odgovorom na ta inspirativna (ne)slaganja, obećavajuće je štivo liberalne provinijencije. Kao takvo, ono je dar za našu zajednicu. A dar se ne odbija. Naročito kada je nemjerljivo vrijedan.